Masovno špijuniranje i njegove granice

Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu se sada bavi predmetom koji je njemačko pravosuđe odbilo još 2016. Protiv masovnog  praćenja elektronske komunikacije bez neposrednog povoda koju prakticira njemačka tajna služba BND Reporteri bez granica su podnijeli žalbu. Upravni sud u Leipzigu je odbacio žalbu s obrazloženjem da organizacija novinara ne može dokazati da je direktno pogođena mjerama na koje se žali. Menadžer reportera bez granica Christian Mihr kaže da bi sud na europskoj razini konačno mogao ukinuti „pravno neodrživo stanje". On se poziva i na odluku njemačkog Ustavnog suda iz svibnja 2000. prema kojem praksa takozvanog „strateškog praćenja na daljinu“ njemačke tajne službe za inozemstvo nije u skladu ni sa pravom na privatnost ni sa slobodom medija.

Glasnogovornik Angele Merkel izbjegava ocjenu žalbe

Njemačka vlada ima vremena da se dogovori sa Sudom u Strasbourgu do ožujka. Poslije tog datuma morala bi se u roku od dvanaest tjedana izjasniti o podnesenoj žalbi. Onda Sud odlučuje hoće li dopustiti sudsku raspravu. Glasnogovornik njemačke kancelarke Steffen Seibert kaže da njemačka vlada razmatra sadržaj žalbe pa da trenutno ne može govoriti o detaljima.

Žalba ima 20 stranica i poziva se na članak 10. njemačkog Ustava koji jamči tajnost pisane, telegrafske i telefonske komunikacije. Ta tajnost se smije ograničiti samo u teškim slučajevima kada je Njemačka izložena opasnosti oružanih, terorističkih ili masovnih elektronskih napada, kao i u slučajevima prekograničnog kriminala – trgovine narkoticima, ljudima ili falsificiranja novca.

Gdje je granica domaće i inozemne komunikacije?

Reporteri bez granica imaju razumijevanja za to da BND u opravdanim pojedinačnim slučajevima može ograničiti osnovna ljudska prava. Ali odbijaju sredstva koja je njemačkoj tajnoj službi Vlada već stavila na raspolaganje. Naime, BND već masovno i bez povoda nadgleda „čvorišta“ komunikacije u internetu. Poruke sa sumnjivim pojmovima, takozvanim „selektorima“ masovno se izdvajaju. Riječ je o stotinama milijuna elektronskih poruka. Navodno je komunikacija unutar Njemačke automatski izuzeta. Njemačka tajna služba BND nije do sada bila u stanju objasniti kako se to događa. Svaki nastavak naloga kod Googlea koji završava na „com“ nemoguće je podijeliti na njemačke i nenjemačke adrese. Kako se, recimo, tretira elektronska komunikacija koju ima Deutsche Welle – s programima na 30 jezika i sa suradnicima iz više od 60 zemalja?

Reporteri bez granica traže odgovore od njemačkih obavještajaca

Taj primjer pokazuje da filtriranje poruka i njihovo razdvajanje na njemačke i inozemne nije moguće bez greške. Još uvijek je tajna koliko ljudi je bez svog znanja bilo pod prismotrom njemačkih obavještajaca. Upravo to je ključna točka žalbe Reportera bez Granica pred Sudom u Strasbourgu. Ova nevladina organizacija tvrdi da nitko tko je slučajno ili ciljano nadziran nije saznao za to: „U svakom slučaju, u Njemačkoj nije bilo ni jednog slučaja u posljednjih 40 godina, u kojem bi se mjere BND-a preispitale na temelju takve informacije."

Reporteri bez granica kažu da najveći dio ljudi koji su bili izloženi nadzoru nikada to ne sazna. Javnost sazna za mjere BND-a iz godišnjeg izvještaja „Parlamentarnog kontrolnog gremija“ kada su protokoli nadzora već izbrisani.

Zašto se veseli André Hahn

Zastupnik Ljevice i član Parlamentarnog kontrolnog gremija smatra da je žalba Reportera bez granica „važan korak" te da je praksa njemačkih sudova da iz formalnih razloga odbacuje žalbe zbog masovnog nadgledanja komunikacije u internetu u Njemačkoj, sada podložna preispitivanju Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. „Pravno tretiranje prakse nadziranja koju BND provodi na najvećem čvorištu interneta na svijetu, u Frankfurtu na Majni, odavno se trebalo dogoditi", kaže Hahn za DW.

Ako žalba bude uspješna u Strasbourgu onda se pretpostavlja da će svi ljudi, čiju je elektronsku komunikaciju BND pratio, morati biti obaviješteni. Tek tada bi se mogli poduzeti pravni koraci protiv takvog praćenja. To bi po mišljenju Reportera bez granica bila poruka čije značenje bi nadišlo njemačke okvire.

Sumnja se rodila posle Snowdenovih otkrića

„Bujanje praćenja komunikacije" koje prakticira BND dovodi u pitanje osnovni element slobode medija u demokraciji – zaštitu izvora. Osim toga, takvo djelovanje potkopava vjerodostojnost zahtjeva Njemačke upućenih autoritarnim režimima da više poštuju medijske slobode. Time se tamošnjim novinarima „oduzima podrška u njihovoj borbi protiv praćenja, nadziranja i drugih načina represije“. 

Reporteri bez granica ne sumnjaju da su i sami bili cilj nadziranja i praćenja komunikacije. Ova organizacija ukazuje na to što je Edward Snowden objavio 2013. Tada je javnost saznala da je američka tajna služba NSA  (National Security Agency) špijunirala u internetu širom svijeta. NSA je imao neku vrstu ispostave na prislušnoj postaji njemačkih obavještajaca u Bad Aiblingu.

„Kamen međaš“ građanskih prava

Prema godišnjem izvještaju za 2013. parlamentarnog anketnog odbora za kontrolu registrirano je 12.523 postupaka praćenja elektronske komunikacije. Tom prilikom su stotine milijuna poruka skenirane u potrazi za sumnjivim sadržajem. Tako se došlo do 15.401 e-maila koji su izdvojeni kao „pogodak" pa su se morali „manualno" podrobnije ispitati. Taj „sporedni ulov" kako se u žargonu tajnih službi nazivaju ovakve poruke sadržavao je na kraju 118 e-mailova „relevantnih za tajnu službu".  

Reporteri bez granica smatraju da postoji nerazmjer između ogromnog broja praćenih poruka i „ulova“. Nakon uspješne žalbe Ustavnom sudu ova međunarodna novinarska organizacija želi znati jesu li i koliko često vladini agenti pratili i njezinu komunikaciju, kako bi u slučaju potrebe mogli poduzeti dodatne pravne korake.

Čovjek zadužen u Bundestagu za kontrolu tajnih službi André Hahn već sada odaje priznanje Reporterima bez granica. On kaže da je ova nevladina organizacija svojom žalbom već sada „postavila značajan kamen međaš za građanska prava“.