Merkosur: sporazum između slona, miša i dva mrava

Prije točno 30 godina predsjednici Brazila, Argentine, Paragvaja i Urugvaja su u glavnom gradu Paragvaja Asuncionu potpisali osnivački ugovor za Zajedničko tržište juga – „Mercosur".

Južna Amerika tada je bila potpuno drugačija. Te države su iza sebe imale desetljeća brutalnih vojnih hunti i, usprkos geografskoj bliskosti, nisu bile previše povezane. To se brzo promijenilo. Devedesetih je na atlantskoj obali južnoameričkog kontinenta nastala uspješna ekonomska zajednica. Trgovina između zemalja povećala se pet puta. Povećale su se i investicije, prije svega iz auto-industrije koja je razvila prekogranične proizvodne lance.

„Mercosur“ je kao ekonomsko područje iznenađujuće dobro savladavao krize. Partneri su devedesetih više puta pomagali jedni drugima u nevolji. Godine 1997. predsjednici tih zemalja zajedno su spriječili vojni puč u Paragvaju.

„Slon, miš i mravi"

Ipak, ta zajednica je od početka imala grešku u konstrukciji. Nominalni bruto domaći proizvod od 1,835 bilijuna dolara i 270 milijuna ljudi jesu impozantne brojke, po kojima Mercosur spada u šest najvećih ekonomskih zajednica na svijetu. Ipak, tri četvrtine ekonomskog učinka otpada na najveće gospodarstvo – Brazil. Guillermo Valles, koji je u ime Urugvaja prije tri desetljeća pregovarao o sporazumu, kaže da je Mercosur „sporazum između slona, miša i dva mrava“.

Te razlike su dovele do toga da Mercosur nikada nije postao zajednica po ugledu na Europsku uniju, kako je na početku zamišljeno. Brazil, ali i Argentina, odbili su prenijeti nacionalne nadležnosti na nadnacionalnu razinu, pa se nisu mogla uspostaviti općevažeća pravila. Ne postoje ni zajednički sud, ni parlament. Čak nema ni sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, a o usklađenoj privrednoj politici i da se ne govori.

Nedostatak elana za integraciju povezan je i s gubitkom atraktivnosti Europske unije kao modela. Vanjska politika Unije je, u očima Južnoamerikanaca, protekcionistička politika koja onemogućava uvoz agrarnih proizvoda na svoj teritorij. Sada se to ponovo pokazuje. Poslije dvadeset godina pregovora, Mercosur i EU su 2019. potpisali sporazum o vanjskoj trgovini. Usprkos velikim latinoameričkim ustupcima nije vjerojatno da će EU ratificirati sporazum zbog brazilske politikeprema amazonskim prašumama i okolišu.

Više politike nego privrede

Političko pomicanje ulijevo je na kontinentu u novom mileniju donijelo živost. Brazilski socijaldemokrat Luiz Inacio Lula da Silva je svoju ekonomski sve jaču zemlju htio da pretvori u regionalnu silu, a Mercosur je trebalo da postane instrument za to. Pored njega, čitav niz latinoameričkih ljevičara bio je na vlasti. Mercosur se otvorio i za Venezuelu i Boliviju koje se nisu u stanju integrirati. Izostajanje produbljivanja zajednice Lula je htio nadoknaditi proširenjem.

Početkom ekonomske krize prije deset godina, zemlje su se okrenule svojim nacionalnim interesima. Sve većim subvencijama jedne drugima otimaju tvrtke koje izraze namjeru doći u Mercosur. Argentina, recimo, preko noći uvodi neke trgovinske barijere i devizna ograničenja.

Kada je kormilo u Brazilu preuzeo desničarski populist Jair Bolsonaro, a u Argentini političar lijevog centra Alberto Fernandes, u Mercosuru je zavladalo diplomatsko ledeno doba. Šefovi država se u dvije godine nisu sreli niti jednom. Pošto ne postoje zajedničke institucije, zajednica je ovisna na političku volju vlade zemalja, pa njen izostanak direktno šteti Mercosuru.

Možda samo slobodna trgovinska zona?

Nije jasno kako će se sve dalje odvijati. Brazil, Urugvaj i Paragvaj žele oboriti carinske namete. Urugvaj, a u skorije vrijeme možda i Paragvaj, namjeravaju sklopiti ugovor s Kinom, a Brazil bi više htio sklopiti sa Sjedinjenim Američkim Državama. Argentina želi zaštititi svoju industriju i nije zainteresirana za dodatne sporazume o slobodnoj trgovini.

Međuamerička banka za razvoj (IDB) vidi dvije realistične opcije za Mercosur. Jedna podrazumijeva da se prizna neuspjeh dosadašnjeg modela i da se zadrži zona slobodne trgovine. Drugo rješenje bi bilo produbljivanje integracije uz novi program jačanja carinske unije, a to trenutno nije realistično.

Međutim, ni propast Mercosura nije na vidiku. Rubens Barbosa, bivši brazilski veleposlanik u Washingtonu kaže: „Usprkos sumnji i izazovima, ni jedna vlada nije spremna dovesti u pitanje postojanje Mercosura i da za to plati političku cijenu“.