Metak za glasnog novinara
2. studenoga 2017
Samo između 2012. i 2016. je ubijeno 530 novinarki i novinara, kako je objavio UNESCO u netom objavljenom izvješću o Svjetskim trendovima u slobodi izražavanja i razvoju medija. A stanje postaje još gore, dodaju Reporteri bez granica: samo u proteklim mjesecima ove, 2017. godine je ubijeno još 47 novinara i nije malo slučajeva poput ovog najnovijeg na Malti.
Daphne Caruana Galizia je godinama otkrivala kriminal i korupciju i u najvišim krugovima ne samo države, nego i policije i pravosuđa. Hoće li ikad biti otkriven počinitelj? Ne samo onaj tko je postavio bombu, nego i onaj tko je dao nalog da se to učini? Ne samo na Malti, i drugdje mnogi sumnjaju da će se to ikad dogoditi.
Ujedinjeni narodi su još 2013. zato ovaj dan proglasili Međunarodnim danom protiv nekažnjenih zločina počinjenih nad novinarima, jer i Christian Mihr, direktor kod Reportera bez granica u Njemačkoj svjedoči kako „život novinara postaje sve opasniji."
Novinari i bez novinarske iskaznice
„Službeni" mediji se još mogu nekako ušutkati: političkim pritiskom, ekonomskim prijetnjama da će „ostati bez reklama" i prihoda ili „uslugama" na koje će urednici onda i pokazati primjerenu zahvalnost. Neovisni, takozvani „građanski novinari" su zato opasniji – i istovremeno manje zaštićeni i mnogo ugroženiji. Preko društvenih mreža oni izvještavaju iz područja na kojima „običnih" novinara često više niti nema. Tek 2014. su UN-u i takvim „građanskim novinarima" priznali kako su i oni punopravni „čuvari društva". Ali to im malo pomaže, jer broj ubijenih je još uvijek zastrašujući.
Spona kriminala i državne politike najlakše se stvara u državama koje se praktično raspadaju: prošle, 2016. godine na čelu ljestvice su države poput Afganistana (13 ubijenih novinara), Jemena (11), Iraka (9) i Sirije (8). „U tim državama su (kriminalne) organizacije praktično preuzele vlast i ne osjećaju se obaveznima poštivati sporazume o ljudskim pravima."
Ali tu su i države čiji politički vrh očito ne zanima razjašnjenje ubojstva novinara i tu se tek može nagađati spona samog političkog vrha s kriminalom. Jer na samom čelu ljestvice s istim brojem ubijenih novinara prošle godine pored Afganistana je i Meksiko. A popis zemalja s takvim skandalima veoma je dug: od Rusije i Turske pa do iznenađenja da u takve zemlje izgleda pripada i Malta.
Ubija svatko, ali samo države proganjaju i muče
Ubojstvo je posljednji, ali nipošto jedini oblik nasilja nad novinarima, a i tog nasilja je sve više. Samovoljna uhićenja, otmice, mučenja... To su samo neki od zločina koje nabraja UNESCO. Tu onda dolazi i nasilje unutar samih komunikacijskih kanala, govor mržnje i napadi na stranice previše aktivnih novinara.
Njih se i točno prati što rade i gdje se nalaze i makar to izgleda bezazleno, nerijetko takvi novinari u neko doba „nestanu" i budu izloženi stvarnom nasilju: „U polovici slučajeva u kojima je u pomoć pozvana organizacija Reporteri bez granica su novinari dospjeli u nevolju, bili su uhićeni ili mučeni nakon što su ih prije toga digitalno nadzirali", svjedoči Mihr.
Počinitelji su u pravilu državni službenici. Ubojstva se još događaju i u zemljama u kojima je teško reći tko je uopće nadležan, ali samo vlade i države zatvaraju novinare. Tako na toj ljestvici nasilja onda i vode zemlje poput Turske, Egipta i Kine.
Kad već rezolucije, gdje je i povjerenik?
Ujedinjeni narodi su već izdali više rezolucija u kojima se ističe značenje novinarskog rada i pozivaju se članice da štite njihov rad. Ali kao što je to često s rezolucijama i apelima, u mnogim zemljama to ne pokazuje neki osobit učinak. Reporteri bez granica zato traže od Ujedinjenih naroda da, kada već donose rezolucije, onda i imenuju posebnog povjerenika koji će istraživati takve slučajeve nasilja nad novinarima. I naravno, reagirati ako države u kojima je počinjen taj zločin ništa ne učine.
Ta ideja ima mnogo sljedbenika: tako je i njemački parlament, kao prvi u čitavom svijetu, zatražio ove godine od Svjetske organizacije stvaranje takvog povjerenstva. Christian Mihr vjeruje da bi takav povjerenik s autoritetom UN-a iza sebe, mogao mnogo učiniti i u neposrednim razgovorima s vladama tih zemalja, a onda i u pozornosti svjetskih medija na takve slučajeve. Zato se Mihr i „nada da će posebni povjerenik UN-a biti imenovan već sljedeće godine".