Meša Selimović - bosanski ili srpski pisac?

Na putu do Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, prošla sam kroz veći dio Sarajeva. U izlozima knjižara, na počasnom mjestu, nema knjiga Meše Selimovića na njegov 100-ti rođendan. U prvim redovima su Dan Brown, Stephenie Meyer, Kader Abdolah i drugi. Ipak, u sjećanje na velikog pisca, u Akademiji (ANUBiH) je održan naučni skup na kojem su svoje referate čitali ugledni slavisti iz zemlje i svijeta, a u Muzeju književnosti, otvorena je prigodna izložba posvećena životu i djelu Meše Selimovića.

Nakon što je pročitano 12 referata, za riječ se javio Šefket Krcić, predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka i profesor na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Tražio je samo dvije minute da se obrati uvaženom skupu i kaže nekoliko rečenica kao svoje lično zapažanje. Predsjedavajući skupa, akademik Josip Lešić nije mu dao riječ. Umjesto toga, sve prisutne je pozvao za „švedski sto“, postavljen u auli Akademije.

Meša pao pred 'švedskim stolom'

Nakon brzog premiještanja učesnika u aulu, u sali smo ostali samo nas dvoje. „Šta ste htjeli reći, profesore?“ pitala sam gosta koji je potegnuo čak iz Sandžaka, zbog naučnog skupa o Meši. „Smatram da je ovaj skup otvorio niz tema, međutim, to je školski pristup. Selimović zahtijeva jedan interdisciplinarni pristup, jedan univerzalni pristup, jer je to pisac poput Dostojevskog, Kafke, Camusa... Trebalo je odrediti njegovo mjesto u balkanskoj i svjetskoj hijerarhiji književne vrijednosti. Nijedan od ovih govornika nije odredio Mešin odnos prema Bosni, ni Bosne prema njemu. Oni su se trebali danas javno ispričati za sve ono što je doživio Selimović u Bosni, a kao što znate, doživio je strašne stvari“, rekao je Krcić.

A Meša je „pao“ pred „švedskim stolom“, gdje uz miris ribe i majoneze nastavljam ovu priču o velikom piscu. „Zašto niste dali riječ profesoru Krciću?“ pitam moderatora skupa, akademika Josipa Lešića. „On kad bude to organizirao, neka govori, a ovo sam ja organizirao“, kaže akademik. Stvarno, još od progona Meše Selimovića iz Akademije čiji je bio član, ništa se nije promijenilo. Rigidna, fosilizirana svijest je ostala. Molim akademika Lešića za kratak osvrt na skup posvećen piscu. „Ne mogu, nije mi pamet danas nešto dobra“, kaže akademik. Kome nije 'dobra pamet' ne predsjedava nečim što je tako bitno za kulturu ove zemlje.

„Tvrđava“ kao paradigma totalitarne države

Jedan od zapaženijih referata imao je Ivan Majić, profesor Sveučilišta u Zagrebu, „Marginom do središta: Strategije pripovjedača u romanesknom opusu Meše Selimovića.“ „Zanimljiv je dijalog i uvijek će biti zanimljiv, između Selimovića i jedinog našeg jugoslovenskog nobelovca Andrića. Selimović se snažno kontrapunktirao Andrićevom insistiranju na individualnom subjektu. Zanimljiv je bio i referat u kojem je Selimović upoređivan sa Orhanom Pamukom“, rekao je gost iz Zagreba.

Pjesnikinja Ferida Duraković posmatra Mešinu „Tvrđavu“ kao paradigmu moderne totalitarne države. „Ja mislim da ni demokracija nije najbolji od svih svjetova u kojem možemo živjeti. Čovjek koji ima ograničenu pamet, uvijek živi u nekoj tvrđavi. A čovjek koji ima slobodnu pamet, još bolje shvaća da živi u nekoj tvrđavi. Ta metafora tvrđave koja je vrlo direktna i koja je toliko uporna, prati nas i kad je shvatimo“, rekla je Ferida Duraković.

Čiji je Selimović?

Ipak, o Meši je najljepše razgovarati tamo gdje su njegove knjige i mnogo drugih knjiga, na 22. Sajmu knjige u sarajevskoj Skenderiji. Tijana Mandrapa iz poznate beogradske izdavačke kuće, na vidnom mjestu svog štanda izložila je sabrana djela Meše Selimovića. „Kako ide Selimović?“ pitam.

„Meša Selimović se prodaje nekad malo više, nekad malo manje, ali njegova djela se uvijek traže. Mislim da je to jedan od onih pisaca koji su kroz svoja djela uvijek živi i nikada ne umiru zahvaljujući svojim čitaocima koji ih stalno iznova i čitaju i traže,“ objašnjava Mandrapa.

„Čitava regija bi trebala biti ponosna što smo imali takvog autora. On je nobelovac koji nikada nije dobio Nobelovu nagradu. To što je on pisao i o čemu je pisao , to je naš život! I mi u Beogradu jednom lijepom manifestacijom obilježavamo 100 godina od njegovog rođenja“, kaže Tijana. „Čiji je on pisac?“ „On je Srbin, muslimanske veroispovesti“, kaže Beograđanka. Bez želje da ulazim u polemiku, uzimam „Tvrđavu“ i tražim kraj knjige, posljednje četiri rečenice kojima se završava:

„Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem, kad odrastu?

Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi?

Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem.

Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje.“

Autorica: Ljiljana Pirolić, Sarajevo

Odg. ur.: Z. Arbutina