Minsko polje i „Zona smrti“ kao turistička atrakcija

Korejski poluotok je podijeljen još od 1953. i tada dogovorenog prekida neprijateljstva – mir nikad nije potpisan. Između Sjeverne i Južne Koreje je tako nastala takozvana demilitarizirana zona i uzduž granice duge 250 kilometara se protežu prepreke od bodljikave žice, minska polja i bunkeri iz kojih se preko ciljnika prati svatko tko se približi granice.

Jedva sat vremena vožnje automobilom od te granice je Seul: samouvjerena, otvorena metropola koja se brzo razvila nakon kraja vojne diktature 1979. Taj grad je već bio i domaćin Olimpijskih igara i brojnih svjetskih prvenstava, a tu su i sjedišta koncerna dobro poznatih u čitavom svijetu kao što su LG ili Hyundai.

Mene kao Nijemca čitava Južna Koreja pomalo podsjeća na područje zapadnog Berlina za vrijeme Hladnog rata. Naravno, Južna Koreja je mnogo veća nego što je to nekad bila američka, britanska i francuska zona u Berlinu nasuprot sovjetskoj svuda oko njih. Ali i čitavu Južnu Koreju se može posjetiti samo avionom ili brodom: cestovnog puta praktično nema.

Običan ili luksuzan put u „opasnost"

U Seulu, kad se turisti zamore od luksuza i ugode, za njih postoji i čitav niz ponuda za izlet do te „demilitarizirane zone". Sve je pitanje novca: za oko 30 eura ćete moći tek baciti oko na „zonu smrti" i tajanstvenu komunističku državu iza nje, za 75 eura dobit ćete i obilazak mjesta gdje se čelnici Sjevera i Juga sastaju prilikom svojih vječitih i ne osobito plodnih pregovora.

Ja sam se (naravno, u ime redakcije DW) odlučio na ekskluzivnu ponudu koja turistima ne obećava samo obilazak granice, nego i susret sa jednim od prebjega iz Sjeverne Koreje. Na dan izleta nas pred otmjenim hotelom čeka ugodan autobus i tu još možemo uživati u luksuzu Seula. Ali samo par kilometara od grada se već pruža drugačija slika: posvuda su prepreke od bodljikave žice preko ceste. Naš vodič nam opušteno objašnjava kako one služe da bi se zaustavila iznenadna invazija vojske Sjevera. Tamošnji stanovnici su se vjerojatno već navikli na sve to, ali se vidi kako su prvi (strani) turisti u autobusu možda već požalili što su se upustili u takvu „opasnu" avanturu. Potištenu atmosferu ne može popraviti niti naš vodič koji neumorno priča viceve o sjevernim i južnim Korejancima. Čak i neki vicevi meni zvuče poznato još dok su se pričali i o istočnim i zapadnim Nijemcima...

Sad postaje ozbiljno...

Neposredno pred ulazak u „demilitariziranu zonu" zaustavljamo se pred centrom za posjetitelje. Izgleda da sa tamošnjim ugostiteljima i trgovcima postoji dogovor sa svim turističkim agencijama, jer tamo se redaju skoro svi autobusi koji nude tu „atrakciju", a čuju se riječi vodiča na čitavom nizu svjetskih jezika. Za vidjeti se nema osobito mnogo: pored prepunog parkirališta je niz američkih i korejanskih lanaca brze hrane i malo igralište za djecu. Naš vodič nam objašnjava kako se tu mogu ostaviti mališani turista dok roditelji kroče u „pravu" opasnost „Zone smrti".

Ipak, stvari doista postaju ozbiljnije jer se moramo svrstati u rep pred nadzornom postajom vojne policije koja nadzire ulaz u „demilitariziranu zonu". Pomno se proučavaju naše putovnice, a kod prebrojavanja se utvrđuje kako nedostaje jedna osoba iz naše skupine. Svi odmah nazad u rep, još jednom se prebrojava, još jednom se pregledavaju dokumenti. Nema nikakve isprike, makar naša turistička skupina doista ne izgleda kao da ovog časa namjerava krenuti u osvajački pohod Sjeverne Koreje.

Sve više se približavamo granici i prolazimo po jedinoj sigurnoj stazi prema vrhu uzvišenja pored koje su sa obje strane minska polja. Vodič nas i tu pokušava umiriti i tvrdi kako je tu bezbroj puta prolazio, a da ipak još nije odletio u zrak. Mnogim turistima tek donekle pomažu njegove utjehe.

Tajanstvena država u magli

Na vrhu brežuljka je postavljen vidikovac sa kojeg se može vidjeti ta tajanstvena Sjeverna Koreja. Točnije: sa kojeg bi se mogla vidjeti. Jer ovog tmurnog dana je vidljivost tako loša da jedva vidimo samo golemi jarbol za zastavu u sjevernokorejskom fantomskom naselju Kijong-dong.

Turistički obilazak se nastavlja posjetom „Trećem tunelu". To je jedan od ukupno četiri tunela kojeg su očito Sjevernokorejanci prokopali prema Južnoj Koreji i koji su otkriveni 1974. Pjongjang tvrdi kako su ti tuneli služili za eksploataciju ugljena, Seul je uvjeren kako je njihova namjera bila da, kad dođe taj trenutak, kroz njih navale vojnici Sjeverne Koreje u „oslobađanje" Juga.

Na putu prema posljednjoj atrakciji nas tjeraju da navučemo i šljemove. Još smo samo 200 metara od komunističke države i zabranjeno je fotografiranje i korištenje mobitela. Izgleda nam da u ovom trenutku posve lako možemo prijeći u Sjevernu Koreju, ako bi samo zaobišli bodljikavu žicu. I ako tu nema mina. Ipak, nitko od turista nije podlegao toj napasti.

I na koncu: glavna atrakcija

Dok strani turisti naše skupine uglavnom pokazuju dužnu znatiželju i primjereno su impresionirani, jednoj mladoj Korejanki je očito sve to prilično dosadno. Većinu vremena sjedi tiho i bavi se svojim mobitelom kao da time želi pokazati kako su sve predrasude o mladim Korejancima koje sve to uopće ne zanima – točne.

Tek na putu nazad u Seul saznajemo kako je zapravo ona ta posebna atrakcija za našu skupinu: pravi, živi prebjeg iz Sjeverne Koreje. Pomalo sramežljivo nam priča o svom bijegu: odrasla je u mjestu na sjeveru Sjeverne Koreje uz granicu sa Kinom. Krenula je na opasan put preko Kine i Vijetnama i uspjela je doći do Južne Koreje, prevodi nam naš vodič. Još održava veze sa rođacima u Sjevernoj Koreji i redovito im šalje novac.

Pitam je, kako se osjeća na ovim turističkim obilascima sve do granice sa Sjevernom Korejom. Kaže nam da se isprva bojala uopće dolaziti u blizinu granice, ali u međuvremenu se osjeća sigurnijom i ne vjeruje kako će je Sjevernokorejanci oteti i vratiti u njenu domovinu.

Na početku našeg izleta nam je vodič rekao da se možemo osjećati kao kod kuće. Meni, kao Nijemcu, to uopće nije teško. Usprkos tajnim tunelima i raketama koje su usmjerene na grad. Znam da je moguće sve to posve zaboraviti. Ne može se reći da većinu ljudi u Seulu nije briga za nedaleke susjede, ali se radije brinu za svoje poslove. Znam da i u nekadašnjem Berlinu nije bilo drugačije. No Berlinski zid nije trajao niti 30 godina, a demilitarizirana zona sad traje već preko 65 godina. Hladni rat ovdje još traje.