Merkeličina posljednja bitka

U pregovorima između Kosova i Srbije, koje je pokrenuo EU o sveobuhvatnom i zaključnom sporazumu o potpunoj normalizaciji međusobnih odnosa od početka godine vidljiva je američka diplomatska ofenziva. Iza toga stoji ideja o dogovoru baziranom na razmjeni teritorija kao temeljnim ciljem.

Ideju su javno prvi propagirali predsjednici Srbije i Kosova, Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi u ljeto 2018. godine. Posebno Beograd od početka završne faze 2012. i političkog dijaloga između Kosova i Srbije, pokrenutog pod vodstvom  kancelarke Merkel prije dvije godine, nije se umorio propagirajući ovaj "kompromis".

Ideju o zamjeni pretežno srpski nastanjenog sjevera Kosova za Preševsku dolinu s pretežno albanskim stanovništvom na jugu Srbije, uključujući uzajamno formalno priznavanje dviju država, prvi put je u igru uveo predsjednik Thaçi. Do sada nitko od troje sudionika u pregovorima u Bruxellesu, koje je u potpunoj tajnosti provela šefica europske diplomacije Frederica Mogherini, nije objavio neki plan.

Jezoviti savez autoritarnih balkanskih vođa

Protiv tog prijedloga izjasnili su se prije svega njemačka vlada i kancelarka, koje su zagovornici prozvali „partibrejkerima". Zašto bi EU i SAD bili protiv takvog sporazuma, pitate se, ako su obje strane suglasne? Tko bi im to trebao zabraniti i zašto?

Zapravo, kada je u pitanju ovaj prijedlog, riječ je o nečemu sasvim drugačijem od onoga što prikazuju njegovi protagonisti: užasnom savezu dvojice autoritarnih balkanskih vođa sa šeficom europske diplomacije i nepredvidivom Trumpovom administracijom koja pervertira politički dijalog i tri desetljeća stabilizacije i demokratizacije zapadnog Balkana.

Nakon rata na Kosovu, upravo je Beograd odbio bilo kakav kompromis utemeljen na stvarnosti, uključujući i plan izaslanika UN-a Matija Ahtisaarija, koji je Priština u okvirima ustavnog poretka današnje Republike Kosovo zato bila primorana provesti unilateralno.

Tek godinama kasnije je prije svega kancelarka Merkel bila ta koja je iskoristila stremljenje Beograda ka EU kako bi riješila blokirani statusni sukob, povezujući pristupanje Srbije s priznavanjem realiteta o gubitku Kosova te je tako uz podršku Velike Britanije i SAD-a postigla povijesni napredak. U travanjskom Sporazumu iz 2013. godine Beograd je činjenično priznao Kosovo. Tadašnji srbijanski premijer Dačić javno je govorio o tome kako su politika i društvo jedno desetljeće lagali da je Kosovo još uvijek dio Srbije.

Tajni pregovori kao politički čin nazadovanja

Iako Europska unija javnosti nije izričito otkrila krajnju točku dijaloga u to vrijeme, objema stranama je bilo jasno da to predstavlja potpunu normalizaciju odnosa, uključujući i uzajamno priznavanje. Na to su upućivale i izjave Angele Merkel i tadašnjeg ministra vanjskih poslova Guide Westerwellea u kojima je istaknuto da je vrijeme promjena granica na Balkanu završeno.

Nedavni tajni pregovori stoga predstavljaju drastičan politički korak unatrag. Motivacija uključenih aktera je različita: za predsjednika Vučića je to pokušaj iskorištavanja trenutnih političkih slabosti EU-a, kako bi uspio izvući više nego što je to bilo moguće u ranije dogovorenim uskim okvirima dijaloga. Istodobno, on želi odvratiti pozornost od aktualnih domaćih političkih problema, što je pak rezultat autoritarno-autokratske konsolidacije moći pod zapadnom tolerancijom.

Predsjednik Thaçi privatizirao je razgovore protiv volje svih kosovskih albanskih stranaka, nadajući se da će izbjeći predstojeću optužnicu Specijalnog suda EU-a za ratne zločine na kraju rata na Kosovu.

Frederica Mogherini, čiji je nedostatak pregovaračkih kapaciteta dijalog doveo u egzistencijalnu krizu, očajnički pokušava svoj neuspjeh pretvoriti u priču o uspjehu, pri čemu vlastiti nedostatak principa u dijalogu uzdiže kao princip. Njihov zajednički nazivnik s Trumpovom administracijom, ove neobične osovine na relaciji Bruxelles-Washington, leži u zadatku zapadnih liberalno-demokratskih principa u korist postizanja dogovora u smislu "svaki dogovor je dobar dogovor".

Razmjena teritorija bi destabilizirala Balkan

Potencijalne posljedice sporazuma o razmjeni teritorija, naknadne zapadne legitimizacije etno-teritorijalnog principa tri desetljeća nakon početka balkanskih ratova, bile bi razorne: egzodus Srba koji većinom žive na jugu Kosova, koji po Vučićevoj računici svjesno guraju u pozadinu, bio bi neizbježan, a nakon toga bi uslijedili oružani sukobi između većinskog srpskog  stanovništva i kosovskih Albanaca na sjevernom Kosovu.

Slijedila bi etno-nacionalistička destabilizacija cijele regije, od Bosne i Hercegovine do Makedonije. Proces pristupanja zemalja zapadnog Balkana EU bio bi završen za duže vrijeme. Oslabljen populistima i nacionalistima iznutra oslabljeni EU također bi bio egzistencijalno ugrožen. Uz to, etno-teritorijalna podjela koju su legitimirali zapadni akteri imala bi razarajući učinak na spor s Rusijom oko teritorijalne cjelovitosti Ukrajine, s nepredvidivim geopolitičkim posljedicama.

Merkel treba preuzeti vodeću ulogu 

Za kancelarku Merkel, trenutni razvoj događaja predstavlja jednu vrstu vanjsko i europsko-političke završne bitke. Unutar EU-a su se Merkel, kao i njezin socijaldemokratski ministar vanjskih poslova Heiko Maas, najjasnije očitovali protiv te ideje. To stajalište dijeli velika većina država članica, uključujući i one poput Španjolske i Slovačke, koje nisu priznale Kosovo. One se za sada skrivaju iza Njemačke, nadajući se vodećoj ulozi kancelarke. Merkel sada, čini se, oklijeva započeti ovu bitku za svoje političko naslijeđe na kraju svoje ere.

Kako bi spriječila sporazum o razmjeni teritorija s njegovim dalekosežnim posljedicama, kancelarka ponovo mora preuzeti ulogu europskog vođe u ovom političkom dijalogu. Istodobno, Beogradu i Prištini se jasno mora dati do znanja da bi, u slučaju potpisivanja sporazuma o razmjeni teritorija, zbog prijetnje miru i demokraciji na zapadnom Balkanu, za Berlin to moglo značiti potkopavanje izgleda za članstvo u EU-u za obje zemlje i to na duži vremenski rok. Alternativno, Bundestag bi to mogao učiniti u odgovarajućoj međufrakcijskoj rezoluciji.

Osim toga, Berlin bi trebao iza sebe okupiti ostale države članice EU-a oko inicijative za poništavanje pregovora, koji bi te dvije zemlje vratio izvornim okvirima dijaloga. Ostaje otvorenim hoće li samit Zapadnog Balkana u kancelarkinom uredu, koji su Merkel i francuski predsjednik Macron zakazali za 29. travnja, biti prvi korak u tom smjeru.

Bodo Weber je viši suradnik Vijeća za politiku demokratizacije (DPC), transatlantskog istraživačkog centra sa sjedištem u Berlinu.

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android