Moja Europa: Riba s plućima

Kada dođeš u Njemačku, nemaš se čega bojati. Pred tobom je metamorfoza kroz koju sam i ja prošla nakon što sam napustila moju domovinu Bugarsku.

Tada „sam bila riba. Voda je bila moje životno okruženje. No onda su jednog dana, potpuno neočekivano, zakazale moje škrge. Ispostavilo sa da sam ja zapravo jedna riba s plućima. Zatim se pojavio i mamac. I kad sam se probudila u jednoj košari, razumjela sam ljudski govor. Prihvatili su me kao neko čudo: riba s glasom i plućima. Prošla sam kroz proces koji inače traje tisuće godine: razvoj od ribe do čovjeka. Uspjela sam. Više me nitko ne smatra čudom. Jedino što još ne mogu plivati kako treba".

Druga domovina

Prije 46 godina se na nas strance u Njemačkoj gledalo kao ne neke čudnovate primjerke. Ja se tomu još dan danas čudim. Ali pozitivno. U Njemačkoj ti nije potrebna diploma da bi bio ugledni građanin. Ovdje se etničke manjine poput Židova i Roma poštuju mnogo više nego što je to bio slučaj u nekadašnjem istočnom bloku. Ovdje se stranci manje dijele na „dobre strance" i „loše strance" kao što je to bio slučaj "tamo prijeko” u bivšem DDR-u ili "tamo dolje” kod nas na Balkanu. I osobe s hendikepom su u Njemačkoj ravnopravni članovi društva i obitelji i za to iskustvo sam zahvalna!

„Moj strah ne posjeduje putovnicu. Nema državljanstvo. Moj strah se rađa svakog dana. Drugim riječima: danas. Rođen, gdje ono? Možda na istoku, glasio bi eventualno odgovor na ovo pitanje. Ili možda ovdje, u zemlji izgubljenih materinskih jezika. Na pragu doticanja, kontakata. Navečer u osam pred televizorom. Moj strah pobjeđuje. Boravišna dozvola – neograničena, s pravom na samostalno djelovanje. Posebne odlike – boja očiju: neograničena".

Istina je, Njemačku sam nekad zvala mojom drugom domovinom, „zemljom izgubljenih materinskih jezika". Upravo sam svoj roman s tematikom djetinjstva, „Sedam kilograma vremena", nakon 30 godina prevela i nanovo napisala na mom materinskom jeziku bugarskom. I težim k tomu Njemačku nazivati „zemljom ponovno osvojenog materinskog jezika".

Jezik je ključ

Nikad se ne smije zaboraviti: njemački je ovdje jezik čovjeka. Bez obzira na to u kojoj zemlji se probudiš, jezik domaćeg stanovništva je ključ koji će ti otvoriti vrata u njihova srca. Njemački je prvo i najvažnije prijevozno sredstvo koje će te odvesti u luku tvoje nove domovine. U Njemačkoj će se tvoja različitost poštivati i nitko te neće tjerati da budeš njemačkiji od Nijemaca. A ti, koji si napustio vode domovine, ćeš uživati u slobodi vlastitog uvjerenja i mogućnosti alternative krenuti novim putovima:

„Preživljavanje. To je bilo prvo na pameti ribi kada se probudila na plaži. No tu je već bio jedan četveronožac ili dvonožac koji ju je nekoliko puta povaljao preko pijeska. Riba mu je imala prejak miris, bila mu je prestrana i preskliska i zato ju je pustio na miru. U svom očajanju riba je ustala i pokušala načiniti prvi korak. Nikad nećeš naučiti hodati, rekao je dvo- ili četveronožac ribi. Nema veze, odvrati riba. Ja ionako želim letjeti.

(Citati u kurzivu su ulomci iz pripovjedaka Rumjane Zaharijeve „Na dnu vremena")

Rumjana Zaharijeva je književnica bugarskog porijekla koja piše na njemačkom, radijska autorica i prevoditeljica te članica njemačkog PEN-a. Od 1970. živi u Bonnu.