Moja Europa: Romi i bijeda službene obrazovne politike

Poznato je da su Romi jedna od najneobrazovanijih etničkih manjina u Europi. To priznaje većina nacionalnih vlada u Europi, Europska komisija i druge međunarodne organizacije. Naime, najnovije izvješće Agencije EU-a za temeljna prava pokazuje porazne rezultate u 10 zemalja, uključujući zemlje članice EU-a Rumunjsku i Mađarsku, ali i Sjevernu Makedoniju i Srbiju.

Udio Roma koji su se osjećali diskriminiranima kada su se obraćali školskim vlastima povećao se u posljednjih pet godina, navodi se u izvješću. Etnička segregacija u školama je povećana među djecom od šest do 15 godina. Udio mladih Roma u dobi od 20 do 24 godine sa završenom najmanje srednjom školom ostao je uglavnom na istoj niskoj razini kao i prethodnih godina.

Povijesno, nada u promjenu odnosa prema Romima bila je u mnogim zemljama istočne Europe povezana s padom komunizma. Danas, nakon više od tri desetljeća od povijesnih promjena i polovičnih pokušaja politike javne inkluzije koji su u mnogim europskim zemljama, ne samo u Rumunjskoj, u velikoj mjeri propali - iako je najjednostavnije rješenje za „inkluziju” Roma obrazovanje. Dobar školski uspjeh, pohađanje nastave i priprema romske djece za budućnost djeluju poput slučajne i davno napuštene namjere a nikako kao ciljevi javne politike.

Jesu li Romi „neintegrativni”?

Kada bih samo u obzir uzimao učinke dosadašnjih vlada, ova drama koja još uvijek traje bi sigurno bila obeshrabrujuća. Da ne poznajem problem do detalja, mogao bih se, kao i mnogi građani Europe, zapitati je li cijela ove priča oko inkluzije Roma vrijedna truda? Posebno ako se uzme u obzir količina mjera i visoko hvaljenih javnih politika, kao i budžeta koji financira Europska unija, što je sve trebalo dovesti do nekih promjena. Ali, jesu li Romi zaista  „neintegrativni”? Ne žele višu razinu obrazovanja ili cijenjen i adekvatno plaćen posao? Ili je problem negdje drugdje - u sustavu?

Očito je da je to pitanje retoričko, jer je problem lošeg školskog uspjeha i visoke stope napuštanja školovanja prisutan kod romske populacije sustavni problem. Vlasti nisu u stanju ponuditi rješenja za romske zajednice, nego se zadovoljavaju pojedinačnim uspjesima nekolicine Roma, navodeći ih kao primjere uz obavezno: „ako je prisutna želja, sve se može postići“.

Rasizam kao dio sustava

Ovaj tekst sam započeo kratkim opisom prirode javne politike za Rome. Čineći to, želim spriječiti da povijest ugnjetavanja s kojom su se Romi suočavali širom Europe pomuti razumijevanje trenutne situacije Roma. Jer, radi se o stanovništvu koje se u Europi bori za opstanak između ropstva, izolacije, isključenosti, kriminalizacije, rasizma, tolerancije, egzotike i marginalizacije koje bi, kako neki romantično očekuju, trebalo učiniti povijesni skok bez odgovarajuće javne akcije. Naravno da to nije moguće.

Romske zajednice nemaju sredstava da same učine ovaj iskorak, jer su uhvaćene u povijesni vakuum, začarano kolo koje održava ovo stanje socijalne ugroženosti. Pored društvenih i ekonomskih ograničenja, postoji još jedna izuzetno važna prepreka u sustavu formalnog obrazovanja: sustavni rasizam.

Inkluzija bez asimilacije

Nastavnici koji predaju u školama u romskim zajednicama su gotovo bez izuzetka ili vrlo loše obrazovani, nastavnici na zamjeni, oni koji su premješteni po kazni ili pak prosvjetni radnici koji su zapravo ideološki vrlo sumnjivo opredijeljeni. Ulaganje u ove škole je relativno manje nego u druge slične institucije. U većini škola u Europi, romska djeca ne uče ništa o Romima, nema povijesti, nema književnosti, nema romskog jezika i ništa drugo što ima veze s njima. U biti, slično kao što je brazilski filozof Paulo Freire primijetio u svojoj „Pedagogiji potlačenih“, oni samo uče povijest i kulturu tlačitelja.

Učiti o sebi, svom narodu, interakciji svojih predaka s drugim narodima, o književnosti i vlastitom jeziku na kraju znači doživjeti prihvaćanje u državi u kojoj živiš i u kojoj plaćaš porez. Škola bi postala pravednija jer više ne bi bila samo neprijateljsko okruženje s loše obrazovanim i frustriranim nastavnicima, nego mjesto koje također romskoj djeci pruža relevantne informacije za jačanje njihovog individualnog dostojanstva. Škola bi postala mjesto integracije, a ne asimilacije, kao što je to danas, nažalost, često slučaj. Uključivanje u obrazovanje ne smije voditi procesu kulturne asimilacije.

Nova strategija

Projekt Romski obrazovni fond je svojom novom strategijom pokrenuo proces suprotstavljanja opasnostima i slučajnostima u različitim obrazovnim sustavima. Ovo je svakako ambiciozan cilj za jednu nevladinu organizaciju. Ali želimo pokazati da Romi nisu ni nesposobni ni nezainteresirani za formalno obrazovanje, kako bi se moglo pomisliti nakon neuspjeha vladine politike – politike koja, po mom mišljenju, jednostavno ima za cilj ostaviti po strani pitanje školovanja Roma.

Naprotiv, romske zajednice imaju izuzetnu otpornost, učinkovitost i kapacitete prilagođavanja. Ne zanima nas samo individualni uspjeh, nego postupno povećanje akademskog učinka na razini zajednice. Ne samo prošlost u povijesnom smislu, nego i tehnološka budućnost. Ne samo Romi, nego Romi kao dio europskih društava.

Ciprian Necula potječe iz romske obitelji, politolog i doktor sociologije. On je već više od 20 godina okrenut poboljšanju položaja romskih zajednica. Radio je za rumunjsku vladu i bio savjetnik Vijeća Europe, OESS-a, UN-a i Svjetske banke. Trenutno je direktor Romskog obrazovnog fonda (REF), nevladine organizacije koju su 2005. godine osnovale Zaklada za otvoreno društvo i Svjetska banka.

Serijom tekstova "Moja Europa" DW nudi osobama iz kulturnog života i znanosti srednje i jugoistočne Europe prostor za iznošenje osobnih stavova o europskim temama. “Moja Europa” prikazuje različite perspektive i namijenjena je doprinosu demokratske kulture rasprave.

Prijevod s rumunjskog: Robert Schwartz