Moja Europa: Zaboravljeno obećanje iz Soluna

U ljeto 2003., prije 20 godina, u blizini Soluna sastali su se šefovi država i vlada zemalja Europske unije i Balkana. Ono što je u međuvremenu postalo rutina tada je još bio važan signal: zemlje zapadnog Balkana, obilježene ratom, propašću državnih struktura i autoritarnom vladavinom, trebale bi imati svoju budućnost u EU-u. To je bila poruka. Zavjet je trebao označiti prijelaz iz poslijeratnog razdoblja u razdoblje obilježeno nadom u europsku budućnost. Ali stvari su ispale drugačije.

Postalo je jasno da se problemi regije ne mogu riješiti samo obećavanjem članstva u EU-u. Kao posrednik u sukobima, Bruxelles se baš i ne može pohvaliti uspjesima. Europskoj uniji nije pošlo za rukom transformirati Bosnu i Hercegovinu u državu s funkcionalnim strukturama, niti je uspjela obuzdati destruktivni etnonacionalizam. Ni nakon više od deset godina posredovanja između Srbije i Kosova nije postignut neki trajniji uspjeh. Istodobno, nacionalizam i povijesni revizionizam danas su jači nego što su bili 2003. godine. Ukratko, poslijeratno razdoblje više liči na predratno.

I unutar Europske unije jenjava optimizam. Razloga je mnogo.  Prvo je europski ustav pao na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. Od ekonomske i financijske krize 2007./2008. EU se ide iz jedne krize u drugu, očito bez dovoljno vremena za ambiciozne planove. Samo je Hrvatska od tada ušla u EU. Pred ostalih šest država kojima je tada ponuđeno članstvo još je dug put.

Pauza u širenju nikad nije bila tako duga

EU nikad nije imala tako dugu stanku u proširenju u posljednjih 50 godina. Od pristupanja Irske, Danske i Velike Britanije 1973. nove su države su dolazile u intervalima manjim od deset godina. Ali ne samo da je obećanje Soluna staro već 20 godina, prošlo je i jedno desetljeće od zadnje nove članice, Hrvatske - a u narednim godinama se ne očekuju nove članice. Ova duga pauza je iznenađujuća s obzirom na to da je zainteresiranih dovoljno: šest zemalja zapadnog Balkana čeka na članstvo, kao i Turska, Ukrajina, Moldavija i Gruzija.

Ali proces ne napreduje. U Turskoj odgovornost prvenstveno snosi autoritarni predsjednik Erdogan. Na Zapadnom Balkanu definitivno ima lokalnih Erdogana koji se, kao i on, služe autoritarnim tehnikama kako bi ostali na vlasti i za koje je ulazak u EU samo floskula. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić najviše slijedi Erdoganov primjer, održavajući dobre odnose s Rusijom, Turskom, Kinom i zaljevskim državama samo kako bi izbjegao preveliku ovisnost o EU-u.

Bez pravog odgovora na najezdu autokrata

Drugi autokrati, od moćnika bosanskog entiteta Republike Srpske Milorada Dodika do albanskog premijera Edija Rame, imaju različite veze s EU-om, ali svi mogu preživjeti u sjeni priče o proširenju EU-a. Neki se, poput Dodika, pozicioniraju kao provokativni antizapadnjaci, koji koketiraju s Putinom i pokušavaju potkopati mir u regiji. Drugi, poput Rame, podržavaju EU, ali zlorabe svoju osobnu moć.

EU nije pronašla odgovor na ovu najezdu autokrata. Neki, poput Dodika, možda su bili kritizirani, ali još uvijek mogu dobro preživjeti i imati potporu ne samo Moskve nego i unutar samog EU-a kao što je slučaj s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom, koji već dugo promiče autokrate na Balkanu za svoje ciljeve. Vučić se uvijek iznova uspijeva prodati kao neka vrsta vatrogasca kako bi ugasio požare koje je sam zapalio. Pritom EU često postaje suučesnik te zbog kratkoročnog obećanja stabilnosti zatvara oči pred napadima na slobodu medija i nedemokratsku vladavinu u regiji zapadnog Balkana.

EU više nije nositelj nade

Članstvo u EU-u i s tim povezana obećanja o vladavini prava i demokraciji više nisu dominantno pitanje u regiji. Za EU se sve svelo na krizno upravljanje koje nadilazi vrijednosti - bilo zbog migracija kroz regiju ili zbog suzbijanja utjecaja Rusije. I u regiji je EU odavno prestala biti svjetionik nade. Zastave EU-a više se ne vijore na brojnim prosvjedima protiv uništavanja okoliša i nasilja te za demokraciju, koji se ne održavaju samo u Srbiji. EU i njezine države članice sklopile su pretijesne paktove s autokratima, a Unija je odavno prestala biti simbol demokratske budućnosti.

Mi u Savjetodavnoj skupini za politiku Balkana u Europi (BiEPAG) nedavno smo proučili kako bi se stvari mogle dalje razvijati. Od 2022. proširenje EU-a više nije samo proces za zapadni Balkan, nego i za Ukrajinu i Republiku Moldaviju, kao i potencijalno za druge države poput Gruzije. To procesu ponovno daje veću političku važnost. To opet znači da bi te države trebale biti u stanju planirati budućnost u EU-u bez zlouporabe prava veta od strane članica Unije, kao što to Bugarska sada čini saSjevernom Makedonijom.

Napuštanje koncepta „stabilokracije"

Više novca EU-a potrebno je i za buduće članice, kako bi jaz u razvoju između članica Unije i onih koje će to tek postati postao manji, a ne veći. Demokracija i vladavina prava moraju ostati u središtu proširenja. Aktualni povjerenik za proširenje Oliver Varhelyi, kao produžena ruka Viktora Orbana, ruši vjerodostojnost EU-a u odnosu na zapadni Balkan, ali i Ukrajinu. Ovdje je potreban povjerenik s većom težinom i prikladnim iskustvom.

Osim toga, EU se ne bi trebala nastaviti odricati demokracije na Balkanu i ignorirati neke autokratske postupke zbog navodnog obećanja stabilnosti ili suradnje protiv Rusije. Treba razočarati regionalne" stabilokrate", odnosno vlastodršce koji prodaju lažna obećanja o stabilnosti nauštrb demokracije u EU-u, a to se prije svega odnosi na predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Obećanje iz Soluna također važno i za Ukrajinu

Koliko je to teško govori, primjerice, činjenica da je jedna od autorica naše studije Jovana Marović, bivša ministrica za europske integracije u Crnoj Gori, uhićena na aerodromu u Beogradu 23. kolovoza 2023. godine i odbijen joj je ulazak u Srbiju. Prema srbijanskim vlastima, bivša ministrica predstavlja tobožnji "sigurnosni rizik". Takva praksa prema političarima iz susjednih zemalja je nova, Vučić je time otvorio novu diplomatsku razinu eskalacije, ne samo prema Crnoj Gori, čiju neovisnost od Srbije nikada nije prihvatio, nego i u cijeloj regiji zapadnog Balkana.

Postoji mnogo novih prijedloga za oblike i metode proširenja, ali u konačnici niti jedan neće funkcionirati bez političke volje. EU mora biti spremna prihvatiti zapadni Balkan ako zemlje ove regije ispune uvjete.

Međutim, ako EU ne uspije integrirati zapadni Balkan u Uniju, onda svako obećanje o pristupanju Ukrajine zvuči neuvjerljivo. Ukratko, na kocki je mnogo više od samo 20 godina starog obećanja koje je ostalo neispunjeno.

Florian Bieber je profesor povijesti i politike jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu. Vodi Savjetodavnu skupinu za politiku Balkana u Europi (BiEPAG). Njegovu knjigu na temu "Pulverkeg Balkans" uskoro će biti objavljena u izdanju Christoph Links Verlag Berlin.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu