"Moramo braniti slobodu govora!"

Deutsche Welle: Salman Rushdie je one koji su kritizirali dodjelu nagrade američkog PEN-centra Charlie Hebdou nazvao beskarakternim mekušcima. Vi ste učinili upravo to: kritizirali ste tu dodjelu. Smeta li Vam Rushdiejeva zamjerka?

Josef Haslinger: Da sam ja Rushdie i da imam za sobom takvu priču o progonu, vjerojatno bih i sam to tako vidio. Ali, ja nisam netko koga progone islamisti, već netko tko se pita: kako će se stvari odvijati u budućnosti? U Francuskoj imamo milijune muslimana, isto je i u Njemačkoj i Engleskoj. Dakle, Europa je postala područje na koje se muslimani doseljavaju i mi smo upućeni na miran suživot s tim ljudima koji nisu teroristi već najveće žrtve islamističkog terorizma. To je razlog zbog kojega smatram da karikature koje mnogi muslimani smatraju uvredom svoje vjere ne moraju biti nagrađene. Smije li ih se crtati - to je sasvim drugo pitanje. Naravno da se to smije.

Salman Rushdie je rekao da se prije svega radi o priznanju ljudima koji su zbog svojih crteža ubijeni. Organizacija koja se ne zalaže za to, kaže, nije vrijedna svog imena.

To je točno, PEN je tu da se zalaže za slobodu riječi. A to je i učinio. I njemački PEN-centar je odmah poslije atentata sudjelovao u akciji "Je suis Charlie" i objavio na svojoj internet-stranici tekst svoje izjave. Izrazili smo solidarnost s urednicima Charlie Hebdoa i sa svima koji se zalažu za slobodu riječi i propagiraju ono što zovemo zapadnim vrijednostima, koje daleko nadilaze Zapad: radi se i o ljudskim pravima, o određenoj slici čovjeka, i to se mora braniti rukama i nogama.

Charlie Hebdo je stalno optuživan za islamofobiju i rasizam. Kako ste Vi doživjeli karikature?

Rekao bih da su te karikature bile vrlo kritične prema religiji. Ni papa nije dobro prošao. Ja sam netko tko se više ili manje oslobodio religije, ukoliko je to moguće kada mladost provedete duboko u vjeri. Ja intelektualno mogu vrlo dobro razumjeti te karikature. Djelomice ih smatram i zabavnim. Ne smatram da su - kako drugi kažu - neukusne. Ali, pitam se: tko se ovdje zabavlja na čiji račun?

Ljetos je posthumno objavljena knjiga Charba, ubijenoga glavnog urednika Charlie Hebdoa, "Pismo licemjerima i kako oni pomažu rasistima". Tu je on okrenuo batinu u drugom smjeru i kritizirao "paternalizam ljevičarske, bijele buržoazije" koja smatra da oni koji su navodno hendikepirani nemaju svoje mišljenje. Nije li on u pravu?

To je točno. S druge strane: činjenica je da se milijuni muslimana i na našim prostorima osjećaju uvrijeđenima zbog tih karikatura koje smatraju neukusnima. Oni smatraju da je to sprdnja na njihov račun i uvreda njihove vjere. Onaj kome je stalo isključivo do načela, u pravu je. Kad god se zalažete za nekoga, u tome ima nečeg paternalističkog, jer se stvara dojam da se taj netko ne može sam braniti. Ali, u intelektualnom diskursu je zapravo uobičajeno da se zauzima i pozicija drugih.

Gdje su po Vašem mišljenju granice slobode mišljenja? Koliko daleko se smije ići?

Granica slobode mišljenja je utvrđena kaznenim zakonom. No, u pojedinim zemljama se zakoni razlikuju. U zakonu koji bi bio na visini ljudskih prava, po meni ne bi smjelo biti paragrafa o blasfemiji. Ali, on postoji u mnogim zemljama, pa i u Njemačkoj i Austriji. Praktično se ne primjenjuje, ali - postoji. Zapravo sam protiv privilegiranja religija kada je riječ o kritikama. Ali, protivim se i vrijeđanju drugih ljudi.

Ali to je nešto vrlo subjektivno, kada kažem da me nešto vrijeđa ili ne.

Naravno da je to subjektivno, ali je i regulirano kaznenim pravom. To znači da svatko ima pravo podnijeti tužbu ako ima osjećaj da ga netko vrijeđa ili ponižava zbog njegovog mišljenja, vjere ili izgleda, zbog rase. Ne vjerujem da se može zakonski utvrditi koji iskazi, koji crteži ili predstave su pravno relevantni i zato trebaju biti stavljene na crnu listu. Mislim i da - posebno kada je u pitanju umjetnost - treba biti posebno tolerantan. Umjetnik mora imati mogućnost da testira granice.

Napadi u Parizu u studenom su pokazali da se samozvana Islamska država (IS) bori protiv jednog kompletnog stila života.

Nisu to pokazali samo napadi u Parizu, već i napadi u Bejrutu i drugim zemljama poput Nigerije i Iraka. Radi se o stilu života. To je točno. I taj stil moramo braniti. Ali, branimo ga pogrešno kada krećemo u rat. Oni koji te napade izvode shvaćaju ih kao vođenje rata. Napad u Parizu je izvršen tek nakon što je Francuska bombardirala takozvani kalifat IS. Napad je time i obrazložen. I ako sada Nijemci ulaze u taj rat, ili ga podržavaju, naravno da i oni moraju računati da će se s istim obrazloženjem i ovdje pojaviti ratnici i jednostavno ubijati nedužne ljude.

Njemačka je bila cilj napada i prije sudjelovanja u vojnim akcijama.

Znam, ali jednostavno ne mogu prihvatiti ideju da se na terorizam odgovara bombardiranjem, nakon što se to već pokazalo neuspješnim u Afganistanu i Iraku. Oba društva su iz temelja destabilizirana. Iz toga se nije izrodilo ništa, osim mnogo mrtvih na obje strane. Bojim se da će se još jednom ponoviti isto. Pravite od sebe neprijatelja drugih religija. Jer, oni koji nastupaju kao islamistički ratnici znaju napade koji se izvode na njih predstaviti kao napade na islam, jer mogu pokazati na ubijene nedužne ljude, na koje i mi pokazujemo. Tako nećemo doći do mira, a kamo li do mirnog suživota različitih regija i kultura. Dogodit će se suprotno, i to je tužno.

Josef Haslinger je od 2013. predsjednik njemačkog PEN-centra. Esejist je i pisac, rođen je u Austriji.