More kao smetlište: plastična kuga u oceanima

Da je i najmanji plutajući dio zrakoplova pronađen u moru, obiteljima putnika na letu MH370 bi mogao dati odgovor na brojna otvorena pitanja u svezi s nestankom toga zrakoplova Malaysian Airlinesa, za kojim se traga već od početka ožujka. Ali, mučna neizvjesnost o tome što se dogodilo s tim zrakoplovom se nastavlja, jer je sve što je pronađeno dosad tijekom potrage u Indijskom oceanu bilo jednostavno smeće: plastični otpad, ribarska oprema ili drugi plutajući predmeti.

Stručnjake to nije iznenadilo. Jer, oceani se guše u smeću. Čak i u najudaljenijim morskim regijama - daleko od bilo koje obale - može se pronaći otpad. Veliki dio toga smeća je plastika: četkice za zube, plastične vrećice, kanistri i drugo. "Godišnje se proizvede oko 280 milijuna tona plastike", pojašnjava u razgovoru za Deutsche Welle Thilo Maack, morski biolog Greenpeacea Njemačke. "Prema procjenama 20 posto od toga završava u morima", kaže on i dodaje da se, međutim, ne zna koliko plastike doista završava u oceanima. Otpad, koji pluta na površini mora je samo vidljivi dio problema, jer i ispod morske površine se skuplja otpad u nevjerojatno velikim količinama. "To je golemi problem. Polazi se od toga da se samo u Sjevernom moru i do 300.000 tona plastičnog otpada nalazi na morskom dnu."

Pacifik - najveća deponija na svijetu?

Kao što je i voda, tako je i veliki dio smeća stalno u pokretu, zahvaćaju ga valovi i struje i nose dalje, dijelom i od jednog do drugog kontinenta. Postoje gigantski otpadni vrtlozi, prije svih takozvani "Great Pacific Garbage Patch" u sjevernom Pacifiku. Taj otpadni tepih je velik kao cijela središnja Europa. Međutim, sam naziv je zbunjujući, smatra Wendy Watson-Wright, direktorica u Intergovernmental Oceanographic Commission (IOC), jednoj međudržavnoj organizaciji, koja je dio UNESCO-a i koja se, među ostalim, bavi istraživanjem svjetskih mora. "Kod pojma 'Great Pacific Garbage Patch' se pomisli na otpadnu površinu koja je povezana, na neku vrstu otoka smeća, kojega se može vidjeti iz svemira pomoću satelitskih slika." Ali, to je pogrešno, dodaje ona, jer se tu u biti radi o gomilanju malih plovećih otpadnih čestica, "nažalost", kako kaže Watson-Wright, jer to otežava borbu protiv smeća: "Vjerojatno bi bilo lakše očistiti jednu vidljivu otpadnu površinu, nego ovu 'juhu' od plastičnih dijelova."

Pacifik je najveći ocean na svijetu i proteže se na oko 30 posto Zemljine površine, pojašnjava Watson-Wright u razgovoru za DW i ističe da povoljni atmosferski uvjeti, morske struje, dodatno idu u prilog skupljanju smeća. Sveobuhvatno čišćenje u praksi gotovo da je nemoguće provesti. A čitav ocean nadlijetati i iz zraka pretražiti mjesta na kojima se skuplja smeće je preskupo, kaže Watson-Wright.

Naravno da se veliki plastični dijelovi mogu ciljano izvlačiti iz vode, ali se problem time ne rješava, navodi Greenpeaceov stručnjak Thilo Maack. "Plastika se raspada u sve manje dijelove, koji na koncu ne budu veći nego planktonski organizmi u moru. Ukoliko bi se ta plastika filtrirala iz mora, filtrirao bi se istovremeno i plankton, koji to ne bi preživio." Stoga filtriranje ne dolazi u obzir, dodaje Maack.

Prokletstvo za buduća stoljeća

Daljnji problem je što se plastika ne rastvara, odnosno to čini izuzetno sporo. "Čak i kad bi se odmah zaustavila proizvodnja plastike, morali bismo se i dalje baviti tim problemom", kaže Maack i dodaje da efekt hlađenja u morskoj vodi dodatno usporava ionako spori proces razgradnje plastike. Tako može proći i nekoliko stoljeća dok se jedan komad plastike potpuno razgradi.

Posebno za životinjski svijet ta plastična poplava ima često smrtonosne posljedice. Brojne životinje svake godine uginu u mukama. "Svatko od nas je vidio slike morskih ptica koje su se same zadavile plastičnim prstenom od čepa boce", navodi Thilo Maack. Također: životinje greškom smatraju da je plutajući otpad hrana, te se tako truju i uguše tim otpadom. Na primjer morske kornjače. "Kornjače jedu velike količine meduza, a plastične vrećice koje plutaju na morskoj površni tim meduzama nevjerojatno sliče." Kad se jednom zagrcnu, vrećica blokira ulaz u želudac, a životinje mučno uginu. I brojne morske ptice su pogođene, dodaje Maack: "One često jedu plastični otpad poput čepova, ostataka četkica za zube ili upaljača. Tu plastiku za jelo daju i mladuncima, koji onda s punim želucem uginu od gladi i žeđi."

Odgovornost i na svakom pojedinom čovjeku

Jedina mogućnost da se situacija u morima dugoročno poboljša je da se načelno nešto promijeni, suglasni su Thilo Maack i Wendy Watson-Wright. Herkulovski zadatak, kako za lokalne ili nacionalne vlade, tako i za svakog pojedinca, koji odgovornim odnosom prema smeću, odnosno sprječavanju gomilanja smeća, može doprinijeti svoj dio poboljšanju situacije. "Osim toga, i proizvođače se mora jače obvezati", smatra Maack. "Tko plastiku proizvodi, mora sudjelovati i u procesima uklanjanja i reciklaže otpada", kaže on i dodaje da je potrebno uspostaviti procese kojima bi se osiguralo da štetne tvari uopće ne dospiju u more.

Više od 20 metara su bili dugi objekti na koje se u Indijskom oceanu naišlo tijekom potrage za malezijskim zrakoplovom. Bilo je to smeće koje je kod članova obitelji nestalih putnika budilo nadu, a svijetu na jedan trenutak ponovno slikovito prikazalo stvarno zagađenje naših mora. Wendy Watson-Wright se nada da će te slike ostati u kolektivnom sjećanju i možda čak nešto i promijeniti.