Možemo li (opet) vjerovati bankama?

Od stupanja na dužnost predsjednika Trumpa u američkim novčarskim institucijama vlada dobro raspoloženje. Ne samo zbog njegove i izjava njegovih bliskih suradnika kako bi "trebalo preispitati" regulativne mjere koje su uvedene nakon krize izazvane špekulacijama u bankarskom sektoru, nego i po poslovanju se često čuje kako američkim bankama "ide bolje" nego europskim. I opet se čuje argument kako su europske novčarske institucije u "previše tijesnom korzetu" koji im je nametnut nakon sloma Lehman Brothersa i potresa kojeg su "truli krediti" s nekretninama u SAD-u izazvali na tržištu kapitala čitave naše planete.

Iako je u ljudskoj prirodi da se zaboravlja, neugodne stvari se zaboravlja još brže, a neugodne stvari za koje smo sami bili odgovorni se često zaboravljaju po ekspresnom postupku - svi mi, i kao štediše i kao oni koji su platili porez s kojim je onda "spašen" čitav niz novčarskih institucija, rebali bi se potruditi da ne zaboravimo 2008. i krizu koja je tada izašla na vidjelo. I potpredsjednica odbora za nadzor poslovnih banaka ESB-a Sabine Lautenschläger upozorava da i "više od osam godina nakon krize, banke još uvijek trebaju sigurnost koju im daje ova regulativa". "Bila bi velika greška olabaviti pravila", upozorila je ova predstavnica Njemačke središnje banke u tijelu od šest članova takozvanog "Europskog nadzornog tijela za banke" na sastanku održanog ovog tjedna u Beču.

Opasno je zaboraviti...

Još je bolje da se vratimo čak i dalje u prošlost, u dvadesete godine prošlog stoljeća. Tada još zapravo uopće nisu postojale nikakve institucije za nadzor banaka ni s jedne niti s druge strane Atlantika. Banke su građane podsjećale na svoj temeljni kapital i "ugled" koji uživaju i on je trebao biti dovoljan da im građani povjere svoj novac. Ishod je poznat: svako malo su se događale jagme štediša koji su jurili u banke kad su čuli da su one dospjele u poteškoće kako bi barem pokušali spasiti svoju ušteđevinu. Ali nakon općeg burzovnog sloma 1929. se to promijenilo i počela su se stvarati pravila i za svijet novčara i banaka.

Do 2007. su i banke baratale "financijskim proizvodima" - certifikatima, derivatima i špekulativnim elementima o kakvima u dvadesetim godinama još nisu niti u bankama sanjali da bi itko normalan za tako nešto htio dati svoj novac. Jer ti proračuni certifikata su u međuvremenu postali toliko složeni da ih prije krize često nisu shvaćali ni službenici banaka koji su ih nudili na prodaju, a kamo li ulagači - i čitava javnost.

Što je zadaća SSM-a?

Ipak, i u Europskoj središnjoj banci je potrajalo sve do studenoga 2014. kada je uspostavila tijelo koje će znati "gledati u prste" bankama i redovito provoditi "ispite izdržljivosti" banaka u eventualnim kriznim vremenima. Na čelu tog tijela prozaično nazvanog Single Supervisory Mechanism, SSM, je Francuskinja Daniele Nouy. Ona posve kratko sažima zadaću tog mehanizma: ako neka banka i dospije u poteškoće, onda ta novčarska institucija mora biti i u stanju izvući se iz njih. A ne da, kao do tada, ako bude dobiti, da ga trpa u svoje džepove, a ako dođe do gubitka - da traži od države novac za spas jer je "prevelika da bi propala".

SSM trenutno nadzire oko 120 banaka - 21 od njih imaju sjedište u Njemačkoj. Prije svega je to tijelo zaduženo za nadzor banaka u zoni eura, ali i druge banke mogu zatražiti nadzor kako bi dokazale svoju likvidnost. U svakom slučaju je monitoring obvezan za tri najveće banke u svakoj zemlji zone eura, a pod kontrolu automatski dospijevaju i novčarske institucije koje su zatražile pomoć države. Ali SSM zanimaju prije svega "veliki" igrači u Europi: banke koje drže najmanje 20% kapitala neke članice i banke u čijim se knjigama vodi 30 milijardi eura - ili više od toga. One se redovito podvrgavaju takozvanom "testu opterećenja", a rezultati izdržljivosti tih banaka se onda javno objavljuju. Slijedeći je na redu 2018. godine.

Ima i nedostataka...

Ma koliko je teško vjerovati u objektivnost američkog predsjednika Trumpa zbog njegovih bliskih veza sa svijetom novca, u proteklih osam godina se doista pokazalo da neka pravila nisu baš najsretnije riješena. Na primjer, jasno je zašto se nakon (ponekad vratolomnih) špekulacija početkom stoljeća tim propisima tražilo i određeno "vlastito učešće" - u nadi da će onda i bankovni špekulanti biti oprezniji ako se i sami mogu "opeći". Ali što je to "vlastito učešće"? Obuhvaća li ono i kapital partnerskih banaka? To nisu nevažna pitanja u ekonomiji, jer nije samo bitna ukupna masa novca, nego i brzina kojim se on "okreće". A s velikom pričuvom koja se traži od banaka, onda je moguće i da je (trenutni) problem i što je previše novca "zamrznuto".

I njemačka Bundesbank je već kod osnutka SSM-a upozorila na mogući problem: sukob interesa. Jer to je tijelo Europske središnje banke i na nju ne smije utjecati ni mišljenje ovog kontrolnog tijela i o pojedinim bankama i o posljedicama koje odluke Središnje banke imaju na poslovne banke koje se nadzire. Trenutno je to riješeno da je SSM neovisno tijelo unutar ESB-a i njegovi članovi nemaju utjecaj na odluke čitave ESB. Ali možda bi posve neovisno europsko tijelo bilo također dobro rješenje.

Novi izazovi bez novih dogovora

Sabine Lautenschläger upozorava i na još jedan ozbiljan problem koji nije obuhvaćen SSM-om: u razgovoru za list Handelsblatt ona to zove "sektor banaka u sjenci" i misli na čitav niz oblika investicijskih fondova, društava i tvrtki u novčarskom svijetu koji ponekad raspolažu upravo golemim kapitalom - i koje zapravo još praktično nitko ne nadzire. Jer ova predstavnica Njemačke u SSM-u je sasvim jasna kad je riječ o liberalnom tržištu: "Nakon 2008. više ne vjerujem u snagu tržišta koje će se samo regulirati." Kontrola je neophodna "ne samo zato da bi se zaštitili porezni platiše, nego i da bi se osigurala stabilnost tržišta novca".

Ovoga ponedjeljka (27.3.) će SSM održati svoju redovitu godišnju konferenciju za novinare. Opet zbog zbivanja s druge strane Atlantika je posebno zanimljivo što će tamo biti rečeno: jer Europa očito ne pomišlja na to da "popusti uzdu" svojim novčarskim institucijama, ali u globalnom svijetu novca takva pravila imaju smisla jedino i na globalnoj razini. Već dugo se radi na novoj kolekciji pravila u bankovnom sektoru, takozvanom Baselu III. Ta pravila određuju čitav niz parametara kojih se banke trebaju držati: granicu zaduživanja (Leverage Ratio), minimalni vlastiti kapital (Common Equity Capital Ratio) pa sve do udjela novca kojim će se pokrivati anticiklički procesi na tržištu.

Zapravo je i prethodnik Basela III, Basel II nastao na poticaj SAD-a - ali ni taj europski sporazum iz 2007. zapravo nikad nije posve primijenjen s druge strane Atlantika. Je li administracija predsjednika Trumpa spremna pregovarati o novim, još strožim pravilima za bankovni sektor - to treba još vidjeti.