Mukotrpno suočavanje balkanske javnosti s prošlošću

Kada je bugarska povjesničarka umjetnosti Martina Baleva prije pet godina na jednom znanstvenom skupu htjela predstaviti neke antiislamističke stereotipe u Bugarskoj viđene kroz „mit o pobuni u Bataku”, na bugarskoj televiziji i u najtiražnijim novinama, bila je izložena uvredama i prijetnjama smrću. U mjestu Batak u današnjoj Bugarskoj 1876. zbog žestoke pobune lokalnog stanovništva, vojnici Otomanskog carstva pobili su više tisuća ljudi. Taj pokolj slovi za „nacionalni mit“ Bugarske.

Bugarski antropolog Ivajlo Dičev opisao je tadašnju situaciju: „Mediji su prema staroj, dobroj, komunističkoj tradiciji, dan za danom prikazivali obične ljude i učenike, koji prosvjeduju zbog navodnog pokušaja mijenjanja povijesti." Baleva je iz straha za vlastiti život pobjegla u inozemstvo.

Slično nepoželjno bilo je i suočavanje medija s protjerivanjem turske manjine iz Bugarske, neposredno uoči promjena 1989. „Samo se oko 20 novinara širom zemlje do sada bavilo državnom represijom nad stanovništvom turskog porijekla i komunističkim radnim logorima“, piše u svom istraživanju objavljenom 2013. Christian Spahr, šef medijskog programa za jugoistočnu Europu zaklade Konrad Adenauer (KAS).

Nedovoljno sučeljavanje s prošlošću

Prema njegovom mišljenju, „šutnja i skandaliziranje“ karakteriziraju ponašanje jugoistočnih medija prema prošlosti. To ne vrijedi samo za komunističko razdoblje, nego i za ratove u bivšoj Jugoslaviji 90-ih godina. Spahr smatra da u oba slučaja nedostaje kvalitetno izvještavanje, a prije svega kritička samorefleksija medija: „Ali nije riječ samo o medijima, već i o političkom sučeljavanju različitih mišljenja i političkoj kulturi pojedinih država. Da bi se društvo identificiralo s novim političkim sustavom važno je raščistiti s prošlošću“, rekao je Spahr u razgovoru za Deutsche Welle. To raščišćavanje, međutim, kako u Bugarskoj, tako i u državama zapadnog Balkana, nije sustavno provođeno – bilo je „vrlo rascjepkano i nepovezano“, kaže Spahr.

Suočavanje malim koracima

Tako su u izvještavanjima na zapadnom Balkanu još uvijek snažno rasprostranjene „etničke perspektive“, kada je na primjer riječ o jugoslavenskim ratovima: „To znači da se relativno često događa, da se zločini drugih prenaglašavaju, dok se vlastiti zločini umanjuju.“

Spahr ipak smatra da se može računati s rastućim približavanjem bivših neprijateljskih grupa, kao što se to sada dešava između Srbije i Kosova. Zbog toga on očekuje da će se suočavanje s prošlošću iz 90-ih godina odvijati u "malim koracima".

Što se tiče sučeljavanja s komunističkom prošlošću Bugarske, djelatnik naklade Konrad Adenauer (koja je bliska njemačkim demokršćanima) za sada nije optimist. U društvu nema osnovnog konsenzusa, neophodnog za bavljenje tom prošlošću, i izvlačenja pouka iz toga. Uz to, do sada nije bilo temeljnog i konzekventnog raskida sa starim elitama, što i te kako važi i za medije. Tijekom 90-ih godina su predstavnici bivše komunističke elite, koji nisu bili zainteresirani za suočavanje, preuzeli medije. Uz to je objektivno suočavanje s prošlošću otežano postojanjem trenda širom jugoistočne Europe ka tabloidnom novinarstvu, zaključuje se u studiji KAS.

Mediji ne mogu sami preživjeti

Druga prepreka leži i u činjenici da brojni vlasnici medija u regiji nisu tradicionalni izdavači, koji sebe vide kao “četvrtu silu”. “Mediji ne mogu sami ekonomski opstati, čime su ovisni o vanjskom prilivu novca", kaže Spahr. Da bi se to promijenilo, neophodno je prije svega poboljšati ekonomsku osnovu medija u regiji.

Christian Spahr očekuje i snažniju konsolidaciju medijskog tržišta u jugoistočnoj Evropi, jer jedan dio postojećih medija ne može sam preživjeti. Ipak, za njega privatizacija u medijskoj oblasti nije neizostavno blagoslov – prije svega zato što vlasnici nemaju uvijek postojane predodžbe o ulozi medija i etičkim standardima. A upravo pridržavanje tih standarda bi moglo ponovo osnažiti povjerenje Europljana iz te regije u medije, a od samih medija bi moglo učiniti ključne čimbenike u procesu promjene političke svijesti.