Mučilišta u domovima kulture
5. prosinca 2018
Knjiga „Iza sedam logora" novinara Viktora Ivančića, Nemanje Stjepanovića i fotografa Hrvoja Polana, podsjećanje je na ustanove kulture koje su u bivšoj Jugoslaviji za vrijeme ratova devedesetih bile pretvorene u logore.
Prvi dio knjige pod naslovom „Spomenici razbratnosti" sjećanje je, ne samo na desetke nekadašnjih kulturnih ustanova koje su tijekom sukoba bile mjesta mučenja, prebijanja, ponižavanja i ubojstava tisuća ljudi, već je i pokušaj objašnjavanja kako je koncept nacionalne kulture kojim je bila zaražena čitava regija predstavljao uvod u ratove devedesetih godina.
Knjiga, koja će se u izdanju organizacije forum ZFD uskoro pojaviti u knjižarama u regiji, a promociju imati u Zagrebu i Beogradu, daje odgovore i na to kako se danas šuti o zločinima, kako se oni direktno ili indirektno opravdavaju, a nekada i uzdižu.
„Jedina kreacija je likvidacija"
Temelj obnove nacionalne kulture bio je, ističe Ivančić, egzekutivne prirode. Nakon što je za vrijeme „komunističkog mraka, navodno, izdisala pod nemilosrdnom komesarskom čizmom", obnova je, ukazuje Ivančić, podrazumijevala odstranjivanje tuđih riječi iz vlastitog jezika, uništavanje knjiga tiskanih na tuđem pismu, rušenje spomenika, izolaciju nepodobnih intelektualaca, zabranu nepodobne muzike na radijskim postajama, uklanjanje „nepouzdanih" kadrova iz kulturnih institucija…
„Uništavanje postaje središnji stvaralački čin. Jedina kreacija je likvidacija. Zaista: što je drugo ideja o 'obnovi' nacionalne kulture nego predodžba o sveobuhvatnom etničkom čišćenju na kulturnome planu", piše Ivančić.
Druga važna metoda „obnove" nacionalne kulture bila je „nasilna proizvodnja razlika" – a to je najviše uzelo maha na jezičnom planu. U tom kontekstu Ivančić podsjeća na izjave srpskih i hrvatskih intelektualaca, između ostalih Matije Bećkovića koji je rekao da je srpski jezik „naša nevidljiva crkva", a da su pjesnici „svećenici jezika". S druge strane, za Božidara Finku hrvatski jezik je „najznatnije hrvatsko obilježje" i „hrvatska svetinja" u čijoj zaštiti „ne smijemo i nemamo pravo posustati".
Tendencije vještačkog stvaranja četiri jezika ne posustaju ni danas, pa je Deklaracija o zajedničkom jeziku od prije godinu dana kod nacionalista dočekana kao „nacionalna izdaja", a njeni potpisnici nazvani su „jugokomunističkim mračnjacima".
„Bojna kola" nacionalne kulture, one koja dijeli i utvrđuje granice, i u skladu s duhom palanke „zazire od svega tuđeg i drukčijeg", a koju su predvodile intelektualne elite, nadirala su, kaže Ivančić, kao „prethodnica tenkovskih divizija". „Oglašavajući svoju nadmoć, zagrmio je čudovišni spoj romantičarskog misticizma i artiljerije. Slijedili su, kao što znamo, stihovi u mesu".
Banalna terenska pragmatičnost
Činjenica da su domovi kulture širom bivše Jugoslavije tijekom ratova pretvarani u logore, posljedica je, piše Ivančić, „banalne terenske pragmatičnosti" jer je bio potreban prostor određene veličine da bili likvidirani oni koji su prethodno određeni za otpis. U isto vrijeme, naglašava Ivančić, kulturne ustanove – logori, predstavljaju „konzekventan ishod" stavova i sve jasnijih poruka pojedinih intelektualaca u bivšoj Jugoslaviji.
Tako je, podsjeća Viktor Ivančić, 1994. godine književnik Radomir Smiljanić izjavio da znanost i inteligencija „trebaju krčiti put i olakšavati posao politici i topovima, ako hoćete", a povjesničar Vasilije Krestić rekao je da se „bez istinskog duhovnog jedinstva našeg naroda neće moći s uspjehom izvesti ni političko niti teritorijalno ujedinjenje". Ti procesi, rekao je – moraju ići usporedo.
Dio tih procesa bio je, ispostavit će se, i stvaranje logora – između ostalog i onih u Domu kulture u Trnopolju, u dvorcu Kerestinec, u Muzičkoj školi u Zenici, u Domu kulture na Palama, u Muzeju „Bitka za ranjenike na Neretvi" u Jablanici, u Vojnoj luci Lora u Splitu, u Kino-dvorani u Glogovcu, u domovima kulture u Rudom, Vitezu i Vrpolju.
U njima je tisuće ljudi bili izloženo poniženjima, bili su izgladnjivani i držani bez vode, prebijani, seksualno maltretirani, silovani i brutalno ubijani. Svrha torture gotovo nikad, naglašava Ivančić, nije bilo iznuđivanje nekakvih priznanja, dobivanje informacija. Ljudi su mučeni jednostavno – da bi bili mučeni.
Pedantno etničko čišćenje
Cilj pretvaranja kulturnih ustanova u logore, maltretiranje, ponižavanje i ubijanje civila bilo je praktično uvijek protjerivanje određene etničke grupe iz nekog mjesta ili oblasti ili – kako navodi Nemanja Stjepanović u drugom dijelu knjige pod naslovom „Kulturlogorski vodič" – pedantno etničko čišćenje.
O strahotama koje su doživjeli oni koji su kroz te logore prošli danas na tim mjestima nema ni riječi. Ali se sve ne završava šutnjom, već se tamo nerijetko podižu spomenici upravo počiniteljima zločina, nepobitno dokazanima u postupcima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju.
Ispred Doma kulture u Trnopolju, na mjestu gdje su zatvarani bošnjački i hrvatski muškarci, žene i djeca, podignut je spomenik upravo onima koji su ubijali. Slična „memorijalna psovka", kaže Ivančić, postavljena je pred kapijom Vojne luke Lora u Splitu, gdje je podignut spomenik 72. bojni Vojne policije HV, čiji su pripadnici tamo mučili i ubijali ratne zarobljenike i civile srpske nacionalnosti.
U Domu kulture u Vitezu, gdje su Hrvati zatvarali Bošnjake, danas se nalaze stranačke kancelarije HDZ-a, a tu je i spomen-soba poginulim vojnicima HVO-a. Oni koji su tamo bili mučeni i maltretirani se i ne spominju. Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi" u Jablanici danas ponovo čuva sjećanje na bitku iz Drugog svjetskog rata, ali nedostaje obilježje da je u Muzeju u ratu devedesetih godina bio logor za zatočene Hrvate.
U Domu kulture u Rudom, gdje su Srbi zatvarali i zlostavljali Bošnjake, a u čijem je sklopu i Muzej Prve proleterske brigade, izvorna postavka sada je u jednoj minijaturnoj sobi, ali se zato u sali u prizemlju nalazi „spomen soba poginulim borcima Otadžbinskog rata 1992-1996", dok je na ulazu – portret Draže Mihajlovića.
Nekadašnja stratišta i logori u nekim slučajevima postali su mjesta kulturne proizvodnje, primjećuje Ivančić i podsjeća da je dio filma „Sveti Georgije ubiva aždahu" Srđana Dragojevića snimljen u kompleksu u Omarskoj, gdje je bilo zatočeno više tisuća, a ubijeno stotine pripadnika nesrpskog stanovništva. Ta činjenica nije bila mnogo važna ni redatelju niti ostatku ekipe, a takvim odnosom, ocjenjuje Ivančić, „trudbenici sedme umjetnosti postaju djelatni akteri toga nasilja i opslužitelji istoga neumrlog stroja za mljevenje ljudskoga mesa, ne više s oružjem u ruci, dakako, ali s glavama u pijesku svakako".
Odavanje priznanja zločincima
Ne završava se sve ignoriranjem ili šutnjom o zločinima, već se i u Hrvatskoj i Srbiji tiskaju knjige i dodjeljuju priznanja onima koji su za zločine osuđeni i optuženi. Ili onima koji zločine dokazane pred međunarodnim sudovima negiraju ili opravdavaju.
Ivančić podsjeća da je u Hrvatskoj 2016. godine Društvo hrvatskih književnika dodijelilo nagradu „Slavić" Tanji Belobrajdić. Iako je njen roman „diletantski napisana knjiga", konstatira Ivančić, „to ne bi bilo strašno da Belobrajadić nije bila pripadnica 72. bojne Vojne policije i, prema iskazima 24 žrtve, poznata po 'kreativnosti' u svirepom tretiranju zatvorenika u splitskom domu Lora".
Nameće se asocijacija na nedavnu odluku Društva novinara Vojvodine da za značajan doprinos razvoju novinarstva nagradu dodijeli Ljiljani Bulatović Medić, autorici knjiga „Raport komandantu" i „Srebrenica – laž i podvala srbskom narodu".
„Opisana društvena promocija, dakako, više govori o društvu nego o subjektu koji uživa u blagodatima svoga socijalnog uspinjanja i osvajanja višega kulturnog statuta", napisao je Ivančić povodom slučaja Tanje Belobrajdić – ali bi se to od riječi do riječi moglo primijeniti i na slučaj Ljiljane Bulatović Medić.
U takvim društvima, knjiga „Iza sedam logora" pokazat će se možda i kao značajnija nego što se sada može pretpostaviti. „Koliko god je lako pamtiti tuđu krivicu, toliko je teško sjećati se vlastite", kaže njemačka kulturologinja Aleida Assmann. Misao iz njene knjige „Duga sjenka prošlosti" koja glasi: „Između počinitelja i žrtava danas je zajedničko sjećanje bitno bolja osnova za miroljubivu koegzistenciju nego zajednički zaborav", mogla bi biti i zaključak knjige Viktora Ivančića, Nemanje Stjepanovića i Hrvoja Polana.