"Tempirana bomba na američko-meksičkoj granici"
7. svibnja 2019
Altagracia Tamayo ima punu kuću. Ova aktivistica je u trideset unajmljenih soba u meksičkom gradu Mexicali smjestila 141 izbjeglicu iz Srednje Amerike. Nove pridošlice često mora odbiti.
Srećom, njezin kolega Santiago Reygoza je nedavno u blizini unajmio jedno staro kazalište i prenamijenio ga u smještaj za izbjeglice. Tu su prije svega smješteni mladi muškarci. Oronulo kazalište nije idealno mjesto, ali bolje i to nego spavati u parku uzavrelog pustinjskog grada - što se ionako često događa.
U tom pograničnom gradu postoji smještaj za 2.000 migranata. Ali kao i u susjednoj Tijuani, to više nije dovoljno otkako izbjeglice dolaze u velikim grupama, a SAD sve više njih vraća nazad u Meksiko koji je proglasio sigurnim zemljom.
Lak plijen za krijumčare, dilere i svodnike
To znači da tražitelji azila odgovor više ne čekaju u SAD-u već u Meksiku – i to mjesecima. Oni su često bez dokumenata, bez stalnog radnog mjesta i bez prava na školovanje ili studiranje. Lak plijen za krijumčare, dilere droge i svodnike.
A sada je meksička vlada obustavila pomoć svim privatnim dobrotvornim ustanovama, od jaslica do domova za izbjeglice. Za Altagraciu Tamayo je zato prikupljanje donacija postalo veliki izazov. Solidarnost lokalnog stanovništva polako nestaje, ljudi se sve više navikavaju na migrante koji prose, dok desničarske skupine putem Interneta sve više šire ksenofobične kampanje.
Mnogim ustanovama ne preostaje ništa drugo nego da od migranata traže mali novčani doprinos za smještaj – kako bi barem pokrili troškove struje, najamnine i vode. "Na granici nastaje tempirana bomba", upozorava Tamayo.
Bijeg kao jedini izlaz
Granica SAD-a je udaljena samo nekoliko stotina metara od ove zgrade. Ali za većinu migranata ovdje se završava opasna odiseja iz njihovih matičnih zemalja. Tako je i s 12-godišnjom Hillary Velasquez koja je s majkom i dva mlađa brata u veljači s jednom izbjegličkom kolonom napustila Honduras.
Lijepa i bistra Hillary svidjela se šefu jedne kriminalne bande u njenom rodnom gradu San Pedro Sula. On je tražio od njene majke da mu je preda. Hillary je bilo sasvim jasno što bi to značilo: silovanje, ranu trudnoću i prekid školovanja. A ona želi postati medicinska sestra kao i njena mama.
Obitelj se preselila u jedan drugi grad, ali banda je svuda prisutna i dobro umrežena. I tamo su ih pronašli. Prijaviti slučaj policiji bilo bi jednako smrtnoj kazni u zemlji u kojoj su država i policija povezani s organiziranim kriminalom. Obitelji nije preostalo ništa drugo nego bijeg.
„Dobit ćemo azil tek kad umremo"
Obitelj Velasquez je podnijela zahtjev za azil i prvi razgovor ima krajem svibnja – ne u američkom Calexicu koji je preko puta Mexicalija, već u dvije stotine kilometara udaljenom San Diegu. Hillary je očajna: „Kako da tamo otputujemo bez novaca? Zašto nam postavljaju toliko prepreka? Mislim da ćemo dobiti azil tek kada umremo."
Hillary je obeshrabrena. Kaže da ono najgore na čitavom tom putu nisu bili ni sati hodanja pod uzavrelim suncem, niti prijetnje meksičkih policajaca da će ih deportirati, niti noći pod plastičnim ceradama. „Najgore od svega je čekanje toliko blizu cilja", kaže Hillary.
„To je taktika iscrpljivanja, kako bi se azilanti prisilili da odustanu", kaže Kelly Overton iz američke humanitarne organizacije Border Kindness. Ona prije svega nabavlja hranu i lijekove za djecu i pomaže obiteljima u borbi s birokratskom džunglom meksičkih i američkih državnih službi.
SAD je prema svom Ustavu obvezan davati azil u opravdanim slučajevima. No predsjednik Donald Trump gotovo svakodnevno izmišlja nove šikane kako bi to onemogućio – tako što, primjerice, želi naplaćivati podnošenje zahtjeva za azil. I pri tome sve više ispašta Meksiko, iako većina izbjeglica više ne dolazi iz te države, već iz čitave Srednje Amerike, dakle iz zemalja koje su osamdesetih godina bile destabilizirane ratovima u koje je bio umiješan i SAD.
Meksiko nije rješenje
Meksiko se kao tranzitna zemlja nalazi u nezavidnom položaju. Kada predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador poštuje konvencije UN-a i prava migranata, Trump bjesni i prijeti zatvaranjem zajedničke granice od koje ovisi 80 posto meksičke vanjske trgovine.
A ako protjeruje migrante, Trump to pozdravlja, no onda prosvjeduju UN i organizacije za zaštitu ljudskih prava. Lopez Obrador pokušava riješiti kvadraturu kruga. „Ostani u Meksiku", naziv je programa kojim izbjeglice pokušava zadržati u Meksiku, obećavajući im dozvolu boravka i radno mjesto ako žele ostati u južnim dijelovima zemlje. Ali problem je što ta ideja ne funkcionira.
Izbjeglice žele u SAD, gdje se bolje zarađuje i gdje žive članovi njihovih obitelji. Kako bi udovoljio predsjedniku SAD-a, Meksiko okuplja migrante na jugu zemlje. Tamo se smješteni u izbjegličkim logorima gdje im obećavaju vizu i posao. Stroge kontrole na ulicama trebale bi spriječiti njihov ilegalni odlazak na sjever zemlje.
Za kretanje bez vize prijeti deportacija
Krajem travnja došlo je do pobune kada su stotine izbjeglica u prenatrpanom izbjegličkom kampu izgubili živce i strpljenje. Svijet su obišle dramatične fotografije policajaca koji majkama otimaju dječja kolica kako bi spriječili njihov bijeg. To nije bez razloga ličilo na bijeg iz zatvora. Jer onaj tko se kreće bez vize, riskira protjerivanje iz zemlje i mora se skrivati kao težak kriminalac.
Samo u siječnju i veljači Meksiko je deportirao 13.643 migranata – više nego SAD. "Izbjeglice su igračka politike”, kaže Tamayo i dodaje: "S njima možete pobjeđivati na izborima i osiguravati poslove sigurnosnoj industriji." I kao primjer navodi zid na granici, Trumpov omiljeni projekt. "No sve to ih neće zaustaviti, jer većina izbjeglica nema drugog izbora.”