Na Bliskom istoku se karte ponovo miješaju

Saudijska Arabija je vojno angažirana, jednako kao i Katar, Jordan, Bahrein te Ujedinjeni Arapski Emirati. Uključivanje ovih pet arapskih država u zračne napade protiv pripadnika "Islamske države" (IS) u Siriji je pametan šahovski potez američkog predsjednika Baracka Obame. Za razliku od svog prethodnika Georgea W. Busha, Obama se na ovaj način brani od prigovora tako popularnih u arapskom svijetu, kako Amerika vodi rat protiv islama i muslimana, samo da bi ostvarila svoje strateške političke i privredne ciljeve.

I doista: angažman tih pet sunitskih država je jak signal: Tamošnji režimi se time jasnije nego ikad ranije pozicioniraju protiv terorizma i najgorih oblika kršenja ljudskih prava koji se provode navodno u ime islama. To je utoliko značajnije, što se baš države Perzijskog zaljeva često sumnjiči kako su godinama tolerirale ili čak podržavale djelovanje džihadističkih grupa u sirijskom građanskom ratu, samo da bi oslabile sirijskog diktatora Bašara al-Assada i njegovog glavnog saveznika, šiitski Iran.

Polagana promjena stavova u Perzijskom zaljevu

Znači li to, da su vladari u ovim državama sada promijenili svoje mišljenje? Očigledno jesu, mada im je za to dugo trebalo. Razlog je vrlo jasan: arapske države sve sviše shvaćaju da je IS opasnost i po njihove okoštale sustave moći. Prije svih Saudijska Arabija, koja paralelno sa svojim strateškim partnerstvom sa SAD-om njeguje i izrazito fundamentalističko shvaćanje islama, vidi ozbiljan izazov u džihadističkim grupama poput "Islamske države".

Zbog toga se ona na političkoj razini odlučno suprotstavlja recimo i organizaciju Muslimansko bratstvo. Cilj vladara u Rijadu je jasan: Režim u Saudijskoj Arabiji ne želi da mu njegovu vodeću ulogu u islamskom svijetu u pitanje dovode niti konkurentske sunitske grupe, niti šiitski konkurent Iran.

No arapski režimi svojim sudjelovanjem u vojnim akcijama protiv IS-a preuzimaju na sebe i veliki unutrašnjopolitički rizik: Mada većina građana arapskim državama po svoj prilici odbacuje metode IS-a, radikalne struje tamo uživaju ipak značajnu podršku. Ukoliko zračni napadi budu doveli do većih žrtava među civilnim stanovništvom, ili ukoliko sirijski vladar Assad, kojeg se u ovoj akciji svjesno zaobilazi, na kraju bude ipak profitirao od ove antiterorističke borbe, moglo bi u arapskim zemljama brzo doći do velikog nezadovoljstva. A niti jedno niti drugo se ne mogu isključiti. Takozvani "čisti" rat, prije svega iz zraka, teško je voditi protiv IS-a. A naoružanje nedžihadističkih oporbenih grupa u Siriji ni izdaleka nije tolika, da bi oni mogli istovremeno boriti se i protiv IS-a i protiv režima u Damasku.

Predstoje novi sukobi

Dugoročne posljedice ovog vojnog angažmana su teško predvidive. Mogu li se IS u slične grupe bliske Al-Kaidi uopće poraziti bez angažmana kopnenih jedinica regularnih vojski? To je teško zamislivo. Jednako je teško zamislivo da bi se Irak i posebno Sirija nakon cijelog krvoprolića mogle ponovo preobraziti u funkcionirajuće nacionalne države unutar kojih pripadnici različitih naroda fer i mirno među sobom raspodjeljuju vlast i funkcije. Za sada za tako nešto nedostaje dobre volje na svim stranama. Zbog toga se planovi o osnivanju kurdske države na sirijskoj, iračkoj i eventualno čak turskoj teritoriji danas čine realističnijima no ikada ranije - a to bi moglo dovesti do novih krvavih obračuna.

Na cijelom Bliskom i Srednjem Istoku se danas ponovo miješaju karte. Rezultat je pritom potpuno otvoren. Jedno je međutim sigurno: na samom vrhu prioriteta djelovanja svih režima i drugih aktera iz regije je održanje vlastite moći.