Na kakvim su aferama padali njemački političari

Njemački predsjednik Christian Wulff se nalazi pod pritiskom javnosti: optužuje ga se da je svojevremeno, kao predsjednik pokrajinske vlade Donje Saske, odgovarajući u parlamentu na pitanje oporbe, prešutio da je dobio privatni kredit od supruge jednog svog prijatelja, inače uspješnog poduzetnika. Radi se o sumi od preko 500.000 eura koje je Wulf trebao za kupnju kuće, i koju je on, uz normalnu kamatu, u međuvremenu i vratio.

Njemački su se političari spotaknuli već na svašta: na crne stranačke fondove, kao prije desetak godina bivši kancelar i počasni predsjednik kršćanskih demokrata (CDU) Helmut Kohl. Na aferu s uhođenjem, kao nekadašnji socijaldemokratski (SPD) premijer savezne pokrajine Schleswig-Holstein Björn Engholm. Ili na ljubav prema 16-godišnjoj učenici, kao što se to nedavno dogodilo jednom pokrajinskom premijerskom kandidatu. Da se i ne spominje Karla-Theodora zu Guttenberga za kojeg je ove godine, zahvaljujući internetu, otkriveno da je prepisivao tuđe tekstove u svojoj doktorskoj radnji, što ga je stajalo položaja ministra obrane.

Ali ništa se ne čini toliko opasnim za nekog njemačkog političara kao sumnja da su se on ili netko iz njegove obitelji okoristili zahvaljujući svom položaju. Iako profesionalni političari u narodu zapravo ne uživaju neki jako veliki ugled, javnost ih oko ovog osjetljivog pitanja procjenjuje prema najstrožim mjerilima. Ministar gospodarstva Jürgen Möllemann 1993. je podnio ostavku jer je reklamirao poslove svoga šogora koristeći pri tome papir sa zaglavljem ministarstva. Kad je otkriveno da je čistačicu ministra prometa Güntera Krausea plaćao Ured za zapošljavanje, ministar je ubrzo nakon toga morao tražiti novi posao – ne za čistačicu nego za sebe. Ministar obrane Rudolf Scharping smijenjen je 2002. zbog prisnih kontakata s jednim PR-savjetnikom, koji mu je između ostalog, navodno platio skupa odijela.

Uživanje u putovanjima

Pritisak kojeg počnu praviti javnost i mediji kad se nazre mogućnost da se netko osobno okoristio svojim položajem, veći je nego kad netko na svom političkom položaju ne odradi dobro svoj posao. Jer ovi se promašaji teško procjenjuju i dokazuju.

Čitav niz političara pao je zbog sklonosti putovanjima. Premijer Baden-Württemberga Lothar Späth i njegov bavarski kolega Max Streibl prihvaćali su da im tvrtke plaćaju skupa putovanja po svijetu. Premijer Donje Saske Gerhard Glogowski iz državne je blagajne posudio novac za bračno putovanje, a onda jako zakasnio s vraćanjem pa ga je vodstvo njegove stranke prisililo na ostavku.

Otkrivanje svake nove afere potvrđuje u narodu raširenu predrasudu da političari u prvom redu gledaju vlastite interese, čemu pridonosi i kriva pretpostavka da oni imaju osobito velika primanja. Sadašnji savezni predsjednik Christian Wulff naglasio je prije nekoliko godina u jednom intervjuu da svaki direktor banke bolje zarađuje od premijera. U istočnonjemačkoj pokrajini Sasko-anhaltskoj jedan je premijer morao podnijeti ostavku jer je došavši sa zapada Njemačke nastavio primati zapadnu plaću, koja je nešto veća nego na istoku zemlje. Nakon višegodišnjeg sudskog prijepora on je dobio proces, ali je njegova politička karijera propala.

Često se nije radilo u prvom redu o pogreškama političara nego o načinu njihova ophođenja s time, koje nije ostavljalo druge mogućnosti osim ostavke, osobito zbog pritiska vlastite stranke. Bavarski premijer Max Straibl je na račun jednog njemačkog proizvođača zrakoplova provodio godišnji odmor u Brazilu i optužen je da je zauzvrat tom poduzeću pogodovao kod dobivanja poslova. Mediji su to nazvali „Amigo-aferom“. Prilikom jednoga karnevalskog nastupa on se našalio na tu temu pozdravivši stranačke kolege sa „Saludos Amigos“, što je imalo politički katastrofalne posljedice i dovelo do kraja njegove političke karijere.

Moguć i povratak

Ovisno o tomu kakav je bio odlazak i koliko je neki političar razljutio vlastitu stranku, moguć je i povratak. Wolfgang Schäuble, koji je 2000. podnio ostavku kao predsjednik CDU-a, zbog crnih fondova, sad je savezni ministar financija. Cem Özdemir, trenutni predsjednik Zelenih, 2002. je bio u financijskim poteškoćama i uzeo je povoljan kredit od jednog PR-savjetnika. Osim toga, popust koji je dobio od zrakoplovne kompanije Lufthanse zahvaljujući službenim putovanjima, iskoristio je za privatna putovanja. Ali, nakon povlačenja iz Bundestaga i kratkog boravka u SAD-u, brzo je uslijedio izbor za zastupnika u Europskom parlamentu, a 2008. i izbor za predsjednika Zelenih.

Od saveznog predsjednika se očekuje poseban moralni autoritet. Istovremeno, on može računati sa suzdržanošću stranaka dok optužbe nisu stvarno dokazane. Kako se preživljava afere iz prošlosti pokazao je nekadašnji savezni predsjednik, socijaldemokrat Johannes Rau. On nije mogao potpuno opovrgnuti predbacivanja da je zrakoplov državne banke koristio i za odlazak na stranačke termine, što bi bilo jednako poklonu u stranačku blagajnu. Ali, Rau je priznao da je možda napravio pogrešku i javno se ispričao. Političari različitih stranaka su se time zadovoljili i podržali ga. Zanimljivo je da je jedan od rijetkih koji su tada odlučno zahtijevali da SPD povuče Raua zbog tih predbacivanja bio upravo tadašnji dopredsjednik CDU-a - Christian Wulff.

Autor: Bernd Gräßler / Anto Janković

Odg. urednik: Zoran Arbutina