Na putu prema zajedničkoj vanjskoj politici
28. siječnja 2005
Najkasnije nakon bolne spoznaje za vrijeme 90-ih godina kad je Europa na Balkanu zakazala kao sila reda èlanice EU-a su poèele odreðivati svoj telefonski broj: 1999. je Javier Solana imenovan povjerenikom za zajednièku vanjsku i sigurnosnu politiku. Njemu je, meðutim, jasno da EU kao savez suverenih država, za razliku od supersile SAD-a, nikad neæe moæi lako pronaæi jedinstveno stajalište:
”Mi neæemo biti jedna zemlja. Mi æemo biti organizacija s kompliciranim institucijama u kojoj 25 država provode zajednièku vanjsku i sigurnosnu politiku, osobito kod svladavanja kriza.”
S Kinom, Indijom, Rusijom i važnim regijama svijeta održavaju se redovito susreti na najvišoj razini. Politikom dobrosusjedskih odnosa prema zemljama na istoku europskoga kontinenta i oko Sredozemnog mora EU pokušava izravne susjede povezati trgovinskim sporazumima i politièkim dijalogom. Pritom je gospodarski div EU partnerima zanimljiv ne samo zbog svoje vanjskopolitièke moæi, nego i zbog svoje lisnice. Za zemlje u razvoju Europska unija izdvaja najviše nakon Japana, puno više nego SAD.
Povjerenica Europske komisije za vanjsku politiku Benita Ferrero-Waldner kaže da EU ne namjerava nikoju državu ili regiju prisiljavati na njezinu sreæu. Ona nade polaže u suradnju:
”Htjela bih još jednom ukazati da su te zemlje same zainteresirane za ovo pojaèano partnerstvo. To su zemlje koje to žele. I što više budu išle tim putem, tim više æe od toga profitirati.”
Prije i za vrijeme rata u Iraku pokazalo se da su Europljani još daleko od zajednièkog odgovora na važna vanjskopolitièka pitanja. Europska unija se podijelila u dva tabora, nije bilo ni traga zajednièkoj procjeni stanja i jednistvenom djelovanju. Nakon debakla s Irakom ministri vanjskih poslova su se zaklinjali da æe ubuduæe ozbiljnije uzimati zajednièku vanjsku i sigurnosnu politiku. Njemaèki ministar vanjskih poslova Joschka Fischer smatra da je krajnje vrijeme za to:
”Kad pogledam krizne regije onda mislim da smo naše domaæe zadaæe kao Europljani veæ morali davno napraviti, kako bismo se u rješavanju kriza mogli angažirati ukupnim utjecajem i sa svim moguænostima. Radi se o našoj sigurnosti i našoj buduænosti.”
Ali, EU nije pronašao ni zajednièki odgovor na strahote koje se dogaðaju u zapadnom Sudanu. Previše razlièiti su interesi Francuske, Velike Britaniej i drugih èlanica EU-a. U reformi UN-a ne zahtijeva se zajednièko sjedište u Vijeæu sigurnosti za EU – što bi bilo razumljivo s obzirom da EU želi biti ”Global player”.
Ipak, na vojnom poduèju Europska unija posljednjih godina razvija ”mišiæe”. Prošle su godine osnovane prve jedinice europskih trupa za brze intervencije. O tomu nizozemski ministar obrane Henk Kamp:
”Time Europska unija dobiva instrument za svladavanje kriza, moguænost koju dosad nije imala, da bi svoje rijeèi pretvorila u djela.”
Trupe za brze intervencije zasad imaju nekoliko stotina vojnika, a trebale bi narasti na 60 tisuæa. Pritom se ne radi o izdvojenoj vojsci nego o kontingentima koje na raspolaganje stavljaju pojedine èlanice. Europska je unija od NATO-a preuzela stabilizacijske snage u Bosni i Hercegovini SFOR. To je dosad njezin najveæi vojni angažman, ali koji se uglavnom oslanja na trupe i logistiku NATO- a. Ukupno EU pod oružjem ima dva milijuna vojnika, više nego SAD. Ali, samo je mali dio osposobljen za angažman u inozemstvu.
Novi europski ustav predviða jaèanje zajednièke vanjske i sigurnosne politike. Prije svega bi trebali biti posjednostavljeni teški procesi odluèivanja, zahtijeva Javier Solana:
”Mislim da je jedna od najvažnijih zadaæa koje moramo obaviti pravovremeno reagiranje. Tko u sluèaju krize ili politièkog problema u svijetu ne odgovori brzo, razbacuje se vremenom, novcem i energijom ili èak i ljudskim životima.”
Nakon stupanja na snagu Europskog ustava, vjerojatno 2007., Solana bi trebao postati prvi ministar vanjskih poslova EU-a. Njegova dužnost bit æe ujedinjena s dužnošæu povjerneika Europske komisije za vanjsku politiku. Tada æe EU doista imati jedan telefonski broj za vanjsku politiku. Ali, kompetencije Javiera Solane bit æe daleko manje od kompetencija ”pravog” nacionalnog ministra vanjskih poslova.