Na ručku u pučkoj kuhinji

Čovjek sjedi, kao i gotovo svi gosti, okrenut leđima ulazu u franjevački samostan u središtu Düsseldorfa. Ne želi da ga prepoznaju. Njemu je više nego neugodno da tu ispod plastičnog krova sjedi na hladnoći kako bi dobio besplatan ručak. "Razlog koji me dovodi ovdje je nedostatak novca", kaže gost ove ustanove koji želi ostati anoniman.

Nestali doprinosi za mirovinu

Da će jednog dana doći u ovakav položaj, ovaj gost pučke kuhinje nije mogao ni zamisliti. Na prvi pogled se na njemu ne može primijetiti da je siromašan. Dobro je odjeven i govori tečno i suvislo. No s 250 eura mjesečno, koliko u njegovom slučaju iznosi socijalna pomoć, mora sastaviti kraj s krajem. Stanarinu i režiju srećom isto tako plaća država. Ovaj 80-godišnjak danas nakon dvije operacije zbog raka i moždanog udara, je ovisan i o lijekovima. Neke od njih mora platiti iz vlastitog džepa. Također dijelom mora i sam sudjelovati u nabavci slušnog aparata. Nekada je radio u međunarodnoj špediciji. Proputovao je cijelu Europu, Bliski istok i sjevernu Afriku. Dok to priča iz njegovih očiju isijava nešto poput oduševljenja, no tada se ponovno vraća u stvarnost. "Mirovinsko osiguranje i doprinosi koje sam uplaćivao iz inozemstva su na neki čudan način nestali. Inače bih imao dvostruko veću mirovinu." Nažalost dokumente koji su potrebni kako bi dokazao da je novac za mirovinsko osiguranje uplaćivan, ovaj stariji gospodin je izgubio. No, s papirologijom i birokracijom se ionako više ne želi baviti. A drugima ne želi povjeriti taj posao.

"Ako želite nekog samo nešto upitati, odmah dobivate protupitanje: a kakve koristi ja imam od toga? Nitko se ne želi opterećivati mojim problemima. Ili samo kažu da nemaju vremena", kaže ovaj umirovljenik. Takva iskustva su ga odvela u izolaciju. "Radije se povlačim u sebe, jer ne želim bilo koga opterećivati svojim problemima i ljudima ići na živce."

Sve teže financiranje kuhinje

Tako ovaj građanin jednog od najbogatijih gradova Njemačke sam sjedi sam u pučkoj kuhinji dok mu jedan od volontera donosi prepun tanjur. Danas je na jelovniku pohana piletina s rižom, te miješana salata. No više nego hrani, ovaj umirovljenik se veseli druženjima povezanim s kulturom i to posebno kada ga netko od poznanika pozove na neki koncert. Kaže da i čita mnogo. Ali na njega porazno djeluje profil ostalih korisnika pučke kuhinje. To su uglavnom osobe na kojima se relativno brzo primijeti da su okrenuli leđa društvu. U oči upada mnogo istetoviranih ruku i činjenica da su mnogi u alkoholiziranom stanju. I voditelj ove karitativne ispostave, fra Antonius se na početku morao priviknuti na "publiku" u ovoj pučkoj kuhinji. "To je bilo prilično čudno iskustvo: neki gosti su bili u poprilično jadnom stanju, poprilično su zaudarali. Bilo je strašno. No to je potrajalo nekih 2 tjedana. Nakon toga je prevladala strast i posvećenost ovom poslu", kaže fra Antonius.

I ta strast nije splasnula u posljednjih 16 godina. Ispočetka su siromašnima dijelili sendviče. Danas, međutim, podijele u prosijeku 180 obroka dnevno. No, pri kraju mjeseca, kada tanki novčanik postane još tanji, u pučkoj kuhinji se podijeli i do 220 obroka. Posjetitelji ovdje mogu također koristiti i nužnik i tuševe. Pučka kuhinja se financira isključivo dobrovoljnim prilozima, no to postaje sve teže, žali se fra Antonius. No, ipak, kaže, sve to mu pričinjava zadovoljstvo. "Veseli me kada su gosti zadovoljni, kada prijeđu preko dvorišta kako bi mi se zahvalili ili pohvalili jelo. A to je zapravo ono najvažnije", zaključuje fra Antonius.