Na čaju s PKK - om

Sive stepenice prekrivene linoleumom vode prema nevidljivim vratima u zgradi višekatnici negdje u sjevernom dijelu središta Berlina. Vani se čuju automobili koji jure vrlo prometnom ulicom, unutra čuči više muškaraca za jednim dugačkim stolom. Pred njima su nagomilane novine, pretrpane pepeljare, i polupune čaše gorkog crnog čaja. Ogromni televizor u prostoriji trešti s novim vijestima o razvoju situacije na iračkoj fronti: muškarci i žene u uniformama pužu u militantnoj vježbi preko ekrana uz prodornu vojnu glazbu, njihovo oružje je repetirano. Buka glazbe miješa se žestokom raspravom muškaraca i dimom cigareta, koji se širi sobom.

Iza jednog pomalo prljavog šanka stariji čovjek servira čaj, šalica košta 50 centi. Ukazuje na malenu zdjelu s komadićima šećera. "Uzmite slobodno, možda će vam zatrebati." Smije se. Ispod njegove jakne proviruje pomalo izblijedjela slika Abdullaha Öcalana. Uhićeni šef Kurdske radničke stranke (PKK) mrko zuri sa žarko zelene majice kratkih rukava.

Od 1993. godine PKK je zabranjena u Njemačkoj: ranih devedesetih godina građanski rat između militantnih kurdskih organizacija i turske države preselio se i u Njemačku putem vala napada na turske institucije, putničke agencije, i prodavaonice u velikim njemačkim gradovima. Uslijedili su postupci zabranjivanja i svrstavanje PKK među teroristička udruženja, kasnije i na razini Europske unije. Onaj tko danas razvije zeleno-žuto-crvenu zastavu PKK u Berlinu, bit će kažnjen. Čovjek tako zakopčava jaknu, a kada napusti maleni stan, razgovaram s Alijem, koji me dočekao na stanici podzemne željeznice i uveo u društveni dom. Ali je u srednjim pedesetima, nosi precizno oblikovane brkove, i sliježe ramenima. Zatim kima glavom: "Ne bojimo se." I potom pridodaje, policija ionako često zažmiri na jedno oko kad su u pitanju znakovlja zabranjene PKK.

"Nemamo alternative"

Ali me vodi u jedno dvorište, koje je zasjenjeno ružnim uredskim zgradama i pokazuje jednu plastičnu sjedalicu i jedan klimavi stol. Ali je, kako sam kaže, nadležan za "odnose s javnošću". On čini neodređeni pokret rukom, koji obuhvaća ljude ispred televizora i dvije mlade žene koje puše u uglu dvorišta: svi oni, kaže Ali, podržavaju PKK. U udruženju nisu samo Kurdi, ima i Nijemaca, koje je privukla militantno lijeva ideologija PKK.

Na mnoga pitanja Ali odgovara neizravno i zastranjuje u dugačkim pohvalnim pričama o PKK: kako oni ubrzavaju jednakost muškaraca i žena u kurdskom društvu, njihove temeljno demokratske stavove ili borbu protiv kapitalizma. Kada ga se prekine, namršti čelo, i nasloni se ako pitanje smatra irelevantnim, poput primjerice zašto podržava PKK. "Mi smo Kurdi, i nemamo alternative", i ponovno sliježe ramenima.

Alijev glas, njegovo dugačko izgovaranje slova "r" i meki vokali ukazuju na njegovo djetinjstvo u jednom malom gradu negdje u istočnoj Turskoj. On je 1972. godine izbjegao u Njemačku, nakon što ga je policija brutalno premlatila. Jer Ali je sa svojim školskim kolegama pričao kurdski. "Prijetili su nam da će nas ubiti, da će naštetiti našim obiteljima." Ali širi ruke: mogao bi napisati jedan dugački roman o mučenju, udarcima i zlostavljanju.

Mnogi njegovi prijatelji su nestali

Tada, u ranim 70-ima, turska vlada slijedila je represivnu, često i brutalnu politiku prisilne asimilacije Kurda. Onaj tko je slušao kurdsku glazbu ili je djetetu dao kurdsko ime, mogao je biti uhićen- a pogotovo oni koji su se zauzimali za prava Kurda. Kao odgovor na to PKK je 1984. godine krenula u gerilski rat protiv Turske. Mnoge njegove nekadašnje školske kolege u Turskoj priključile su se borbi. Među njima i brojne žene, kaže Ali. Da je on ostao u Turskoj, uvjeren je, "odavno bi bio mrtav". Mnogi njegovi prijatelji jednostavno su nestali.

Umjesto toga Ali se angažirao koliko je god to moguće u Berlinu. Zajedno s drugim Kurdima organizirao je prosvjede i paradirao na javnim okupljanjima. Ali novčanu pomoć za PKK nije nikada prikupljao, naglašava. Nije ni čudo jer zbog svrstavanja PKK u terorističke organizacije sve one koji prikupljaju novac za borce može se kazniti. Ako netko želi donirati za kurdske organizacije u inozemstvu, on nema ništa protiv, kaže Ali, i lupka prstima po stolu. "Naravno da ćemo to učiniti, pa jedan smo narod." Ali to je uvijek dobrovoljno, naglašava on. Predbacivanja zbog prijetnji i prisiljavanja odmah odbacuje.

PKK "duboko ukorijenjena" u Njemačkoj

800.000 Kurda živi u Njemačkoj prema podacima Službe za zaštitu ustavnog poretka. Time su oni najveća kurdska dijaspora u Europi. Ima Kurda koji su u Njemačku doselili iz Irana, Iraka i Sirije. Ali najveći dio potječe iz Turske. U Njemačkoj je PKK "duboko ukorijenjena", kaže Gülistan Gürbey sa Slobodnog sveučilišta u Berlinu. Služba za zaštitu podataka broj pristaša PKK procjenjuje na 13 000, ali Gürbey vjeruje da bi simpatizera moglo biti znatno više.

Politologinja se jasno zalaže za revalorizaciju zabrane PKK u Njemačkoj i Europi: već godinama PKK više nije imala nasilne istupe u Europi. Čak je odstupila od svog zahtjeva za vlastitom državom - još prije 20 godina. Umjesto toga traži samo više autonomije unutar Turske. Ali stvarni razlog zbog kojeg bi PKK doista mogla popraviti svoj imidž je borba protiv radikalnih sunitskih pobunjenika "Islamske države" - Gürbey je uvjerena u to. Gledanje na PKK kao na regionalni sigurnosni faktor zasigurno vodi prema pozitivnom shvaćanju PKK u Njemačkoj".

Gürbey se referira na izjave pojedinih političara lijevog spektra koji su između ostalog dugi niz godina pristaše PKK-a i koji se već dulje vrijeme zalažu za ukidanje zabrane. Ali u raspravu su se uključili i drugi, poput primjerice Rolfa Mützenicha iz Socijaldemokratske stranke Njemačke SPD-a. Sada je pravi trenutak, smatra političar za vanjske odnose u razgovoru za DW, "da si još jednom predočimo što se sve događalo proteklih mjeseci, ako ne i godina." On pri tome misli i na mirovni proces između Turaka i PKK iz 2012. godine koji je doveo do primirja. Ako bi mirovni proces uspio doista bi moglo doći do ponovnog vrednovanja statusa PKK, vjeruje Mützenich. Doduše proces bi mogao potrajati još godinama. Ali SPD-ov političar naglašava da on tu temu prati iz vanjskopolitičke perspektive: političari koji se bave unutarnjom politikom mogu biti skeptični kada je u pitanju novo vrednovanje. Ali druge kolege poput primjerice demokršćanskog političara Volkera Kaudera kažu da o tome uopće ne postoji politička rasprava. "Ne, o statusu PKK se ne razmišlja", kaže Kauder na pitanje DW-a. I ministarstvo vanjskih poslova odbacuje i samo razmišljanje o ukidanju zabrane. Odnos PKK prema nasilju ostaje "taktički motiviran", kaže jedna glasnogovornica.

"Kada bih imao snage, učinio bi još mnogo"

Nasilje? Zübeyir Aydar žestoko pobija predbacivanje. "Mi poštujemo njemačke zakone", kaže visokorangirani dužnosnik političke podružnice PKK u Europi, KCK (Unija zajednica Kurda).

Aydar poput mnogih kurdskih političara i aktivista živi u Bruxellesu i od tamo pomno prati raspravu u Njemačkoj. Novo vrednovanje je zakašnjelo, naglašava on. Doduše on priznaje kako se može dogoditi da dođe do novih borbi između PKK i Turske, ako bi propao mirovni proces. "Ali mi to ne želimo. Želimo jedno mirno rješenje sa zakonskim sredstvima", kaže Aydar.

U sivom dvorištu kurdskog udruženja u Berlinu Aliju se ponovno mršti čelo. A što bi on učinio kada bi se njegova djeca priključila oružanoj borbi PKK? Nakon nekog vremena sliježe ramenima: On ipak ne bi rekao ni ne ni da. Naginje se preko stola: "Kada bi imao još snage, mnogo bi i učinio." Potom naglo ustaje i nestaje u društvenom domu, u kojem s televizora i dalje dopire glasna glazba. Nakon nekoliko minuta se vraća i stavlja dvije šalice čaja na stol, i onda ponovno sjeda.