Nakon TV-duela slijedi otrežnjenje

Samo nekoliko njemačkih riječi je do sada uspjelo dospjeti u druge jezike ili čak postati posuđenice. Sada je i riječ "Spitzenkandidat" uspjela ući u engelski jezik. Po zvukovnim svojstvima i nekim slogovima podsjeća na riječ "Blitzkrieg". Postoji još jedna paralela: Ideja da se imenuje jedan nosilac liste ("Spitzenkandidat") za sve srodne stranke u Evropi, mnoge je zatekla i takoreći „pregazila“.

U pravilu izbori izazovu neophodno političko uzbuđenje samo kada su povezani sa pitanjem moći. Iz te u načelu ispravne spoznaje su eurofilni stranački stratezi od desnice pa do ljevice donijeli revolucionarnu odluku: europska predizborna kampanja mora sadržati glavno pitanje svakog demokratskog poretka koje glasi: Tko će u budućnosti biti šef? Kome ćemo dati moć?

Izborni rezultat koji malo koga zanima

Sada međutim, nakon brojnih tv duela i nastupa u arenama, nakon foruma na internetu i poruka na twitteru, dolazi do otrežnjenja. Sudjelovanje na europskim izborima, barem prema nalazima uglednih instituta za istraživanje javnog mnijenja, stagnira. U nekim zemljama je učešće birača možda malo i u porastu, na drugim mjestima je u padu. Na kraju ispada samo neka nula.

Samo jedan od pet Nijemaca, a to je rezultat studije YouGov koju je proveo magazin "Cicero", je zainteresiran za ishod izbora. Drugim riječima: za 80 posto stanovnika je to manje više svejedno. Efekt mobiliziranja birača od strane kandidata za izbor predsjednika Europske komisije nije imao učinka.

Europsko udruženje medijskih kuća javno-pravnog servisa (EBU) je organiziralo raspravu svih pet nositelja lista. Emisija je sadržajno bila odlično pripremljena, a razmjena kontroverznih političkih pozicija prikladno optički inscenirana. Ipak, interes je bio slab. U Njemačkoj je emisiju pratilo svega 160.000 gledalaca. Debate o europskoj politici važe kao "uništavači kvote gledanosti."

Simbolične kandidature

Stranački stratezi sada na kraju predizborne kampanje istražuju zašto ona nije funkcionirala onako kako se priželjkivalo. Prva teza glasi: Predizborna kampanja nije mogla biti komunicirana širom Europe. Birači na krizom pogođenom jugu kontinenta se ne mogu oduševiti istim parolama kao sjeverni Europljani koji se od početka krize boje za svoju ušteđevinu. U jednoj zemlji postoji tradicija lijepljenja plakata, u drugoj bolje prolaze kućne posjete, dok je u trećoj bolje dijeliti letke i voditi izbornu kampanju na ulici.

Nositelji lista dviju velikih stranačkih blokova - Jean-Claude Juncker za konzervativce i Martin Schulz za socijaldemokrate - su politički suviše slični, glasi drugi argument. I jedan i drugi, zaista užareni Europljani, oslobođeni su ideologija i argumentiraju za svoj zajednički projekt - politički integriranu Europu. To je tako u Europi.

Nosioci listi su u manjem broju zemalja bili vrlo prisutni, u većem broju baš i ne toliko. A u Velikoj Britaniji oni ne igraju nikakvu ulogu. I to je možda izraz velikog nesporazuma tijekom predizborne kampanje. Jer, kandidature za nosioce listi su ako se pomnije gleda iz političkog i pravnog ugla, čisto simbolične. Pitanje moći se postavlja samo indirektno.

Trenutno u Bruxellesu postoje brojne kalkulacije tko bi i pod kojim uslovima umjesto glavnih nosioca listi, mogao postati predsjednik Europske komisije? To bi bez sumnje predstavljalo "prevaru birača", kako se već navodi. Pri čemu bi se naravno moglo raspravljati o tome, tko je tu prevaru načinio: oni koji su u potpunosti išli na rizik i izabrali virtualne nosioce listi ili oni koji su iz ko zna kakvih razloga nominirali neke druge kandidate.

Ostaje dvostruki zaključak: u krivom okružju nije moguće voditi pravu predizbornu kampanju. A engleski jezik ima jednu novu posuđenicu.