Njemački kolonijalizam: ljudske lubanje po muzejima

Za razliku od Francuske, Velike Britanije i Nizozemske, Njemačka nije bila kolonijalna velesila. Svoje kolonije, u Africi i Aziji, koje je osvojila od 1884. i držala do kraja Prvog svjetskog rata, nazivala je uljepšano „područjima zaštite“.

Ali odnos prema njima ni u kom slučaju nije bio zaštitnički, pogotovu ne u Namibiji gdje se nasilje nad etničkim skupinama Herero i Nama danas smatra genocidom.

O tri desetljeća njemačkog kolonijalizma, između ostalog svjedoče i ljudski ostaci koji se nalaze u zbirkama njemačkih muzeja i sveučilišta.

Berlin kao centar „skupljača lubanja“

U muzejskom žargonu naziva ih se „subjektima“. To bi trebalo izraziti poštovanje prema lubanjama i kostima ljudi, koje se nalaze u tim kolekcijama. Brojne lubanje i kosti potječu od pogubljenih osoba, odvojeni su od tijela i kao „trofeji“ poslani u Njemačku.

Samo berlinska sveučilišna bolnica Charité ima u svojim depoima ljudske ostatke 106 osoba iz Afrike, Oceanije, Azije i Sjeverne Amerike. U okviru istraživanja dokumentira se njihovo podrijetlo, a između 2011. i 2019. su ostaci devet osoba vraćeni u domovine.

Glavni grad Njemačke je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće postao centar antropoloških istraživanja. Andreas Eckert, profesor i afrikanist na Humboldtovom sveučilištu kaže da je to zato što su u Berlinu „radili neki od najluđih kolekcionara“.

Rudolf Virchow i Felix von Luschan proučavali su ljudske ostatke kako bi izvukli zaključke za svoje teze o rasama: na temelju veličine lubanje njemački znanstvenici su htjeli dokazati da ljudi izvan Europe pripadaju „nižim rasama“.

Eckert objašnjava da su postojale liste s narudžbama kada bi se znalo da netko putuje na primjer u „njemačku jugozapadnu Afriku“, današnju Namibiju. Te liste su bile s točnim brojčanim naznakama, koliko čega treba. „Lubanje su bile najtraženiji dijelovi tijela“, objašnjava Eckert.

Afrika - bez povijesti, bez civilizacije

Afrika, kao i drugi kontinenti važili su kao „terra nullius", ničija zemlja. Takva shvaćanja o Africi kao kontinentu bez povijesti nastala su u 17. stoljeću s početkom ropstva i dugo se nisu mijenjala.

Čak je i veliki njemački pjesnik Schiller 1879., preuzimajući dužnost na Sveučilištu u Jeni govorio o „neciviliziranim područjima izvan Europe“. On je tom prilikom rekao da „poneko mora otimati za hranu i stan s divljim zvijerima". O visokorazvijenim civilizacijama koje su tisućama godina postojale na drugim kontinentima ni Schiller ni mnogi drugi nisu ni htjeli znati.

Filozof Hegel je u svojim predavanjima iznosio teze da Afrika nema ni povijest, ni razvoj a ni obrazovanje.

Eckert o tome kaže: „Prevladavalo je mišljenje da su te kulture manje vrijedne i da ih ropstvo izbavlja od mnogo gorih okolnosti.“ Jednostavno je ignorirano da na afričkom kontinentu postoji 2.000 jezika i mnoštvo naroda s vlastitim kulturama i poviješću.

Stoga kolonijalnim gospodarima nije predstavljalo problem da stalno dobavljaju „novi materijal".

Težak zadatak

Sada se postavlja pitanje kako da se to mračno nasljeđe vrati i – je li to poželjno?

Judith Hahn iz berlinskog Medicinsko-povijesnog muzeja zalaže se za „proaktivan“ pristup. Kaže da je Charité 2010. počeo antropološka istraživanja, kako bi se ustanovilo starost u trenutku smrti, spol i eventualne bolesti.

Međutim, podrijetlo ljudskih ostataka je nakon više od 100 godina teško ustanoviti. Skoro svaki drugi (46 posto) se geografski ne može ni odrediti. Od onih kojima je moguće ustanoviti podrijetlo, većina (71 posto) je iz Afrike i Oceanije.

Zbirka lubanja Felixa von Luschana

Ali, zadatak vraćanja ljudskih ostataka u područja njihovog podrijetla pokazao se kao kompliciran. Eckert objašnjava to na primjeru zbirke Felixa von Luschana.

Taj Austrijanac je od 1885. radio u berlinskom Etnološkom muzeju. Tamo je skupio 6.500 lubanja iz čitavog svijeta. Zbirka je onda povjerena Charitéu.

„Postojao je niz lubanja s ceduljicama koje označavaju Tanzaniju kao zemlju podrijetla. Ali, zemlja pod tim nazivom postojala je tek od 1964. Znači, ta oznaka je napravljena u bivšem DDR-u. Na kraju se ustanovilo da su brojne lubanje iz tog niza zapravo iz Njemačke Istočne Afrike, dakle iz današnje Ruande."

Oznake podrijetla svjesno su falsificirane, jer je von Luschan tražio više lubanja iz jedne određene etničke grupe i više ih je i plaćao. Desetljećima se nije znalo da kolekcija postoji, smatralo se da je uništena. Pronađena je 2017. u užasnom stanju u podrumima klinike Charité.

Kolekcije o kojima se službeno ništa ne zna

Andreas Eckart pretpostavlja da u Njemačkoj postoji mnogo više ljudskih ostataka u zbirkama za koje se službeno ne zna.

„Procjene barataju s oko 20.000 ostataka. U to se ne računaju oni ostaci koji su u transportu tijekom vremena izgubljeni. Onda se može zamisliti koliko je veliki broj ljudskih ostataka prebačen u Njemačku u relativno kratkom vremenu."

Osim određivanja podrijetla postoji još jedan problem. „U nekim regijama postoje ljudi koji se žale i kažu – vi se hoćete tih stvari riješiti, ali mi nemamo baš neku posebnu želju da ih dobijemo“.

Neki se čak boje da bi se s povratkom ljudskih ostataka s njima vratio i zao duh koji podsjeća na mračnu kolonijalnu prošlost.