Ne pomaže niti Bog kad se nema za kruh

Nezadovoljstvo brojnih građana Egipta Mursijem i njegovom Muslimanskom braćom, koje se opet pretvara u otvoreni sukob na ulicama gradova u toj zemlji, zapravo manje ima veze s islamom - koliko opet sa cijenom kruha. I Egipat je jedna od brojnih arapskih zemalja gdje se smatra "normalnim" da država subvencionira temeljne živežne namirnice i energente. Kratko rečeno, predsjednik Mursi i Muslimanska braća jednostavno nisu uspjeli u toj zadaći koja je, gospodarski uzevši, ionako nemoguća misija.

Za vremena "faraona" Hosni Mubaraka i strani poslovni partneri su dobro znali kako u Egiptu ništa ne funkcionira bez "malog znaka pažnje" odgovornim osobama. A ako je ta odgovorna osoba na dovoljno visokom položaju (najbolje iz klana samog "faraona", makar ta usluga skupo koštala), onda više nije važno niti što piše u zakonima i propisima: otvorena su sva vrata za unosne poslove.

Naravno da se time klan Mubarak besramno obogatio, dok je narod ostao živjeti u razmjernoj bijedi. "Mir u kući" je vlastodržac održavao veoma jednostavno: subvencijama živežnih namirnica, benzina i plin,a i zapravo su i prosvjedi protiv Mubaraka bili izazvani sve većim cijenama osnovnih namirnica i na svjetskom tržištu.

Investitori bježe iz Egipta

Tu praksu potpore nije mogao prekinuti niti Mursi - i to je golemo opterećenje za proračun Egipta. Svake godine u tu svrhu odlazi gotovo 20 milijardi dolara, oko trećine državnog proračuna Egipta. Ali s druge strane, poslovni partneri se još jedva usuđuju ulagati u Egipat jer je i poslovanje postalo gotovo nemoguća misija.

Bez "faraona" se čini kako se baš na svakom mjestu stvaraju problemi - ovaj put čak i ako se investitor drži svih zakona i propisa. Od logistike, carine i transporta pa do sirovina, poreza i radne snage, svugdje svatko vodi "svoju politiku" - ponekad tek da bi napakostili (političkom) protivniku koji je možda odobrio projekt. Utoliko ne samo da nema novih investicija, nego se i stari investitori povlače iz te zemlje.

Da gospodarski stvar bude još gora, Egipat je zemlja veoma mladih stanovnika. Već i sad ima oko 13% nezaposlenih, ali svake godine na tržištu rada treba zaposliti novih 700 tisuća ljudi - kako bi nezaposlenost samo ostala na istoj, ionako previsokoj razini! "Prema rezultatima studija, za to bi trebala stopa rasta od 13%", objašnjava Oliver Masetti, stručnjak ekonomija sjevera Afrike kod Deutsche Banke, "ali realno se može u slijedećoj godini očekivati u Egiptu stopa rasta od jedva 3%".

"Imamo iskustva sa trošenjem dolara"

U svojoj godini vladavine, Mursi je pokušao učiniti što je mogao: duboko je posegnuo za deviznim rezervama Egipta što je moglo potrajati samo kratko vrijeme. Nakon toga je egipatska funta počela naglo gubiti na vrijednosti, cijene su počele rasti - a sa njima i broj osoba koje se i po egipatskim kriterijima mogu smatrati siromašnima: u međuvremenu je siromašna četvrtina stanovništva Egipta.

Naravno da je to slučaj kojim se trebao pozabaviti i Međunarodni monetarni fond - ali međunarodni stručnjaci jednostavno ne mogu prihvatiti da čitava trećina proračuna odlazi na subvencije. Zato se još uvijek vode pregovori o 4,8 milijarde dolara pomoći Egiptu - ali je neizvjesno da li će ikad biti okončani. Jer, to bi značilo i smanjivanje potpora - i još veće nezadovoljstvo građana Egipta, bez obzira kako se zvao predsjednik.

Muslimanska braća naravno imaju i svojih prijatelja, a prije svega je Katar pomogao Kairu financijskom potporom. Ali ta potpora nije bila uvjetovana nikakvim promjenama, pa tako i egipatski poduzetnik, Saleh Diab, zajedljivo primjećuje: "Strani dolari su bili potrošeni za mjesec dana, jer mi imamo golemog iskustva spiskati dolare." On smatra kako Egiptu nedostaje plan kamo se namjerava razvijati - i bez njega je svaka pomoć besmislena: "Ono što mi trebamo nisu milijarde, nego model, recept kojeg možemo slijediti."

Ipak, i stručnjak Deutsche Banke podsjeća kako Egipat ima i golemih gospodarskih potencijala: od poljoprivrede koja je od davnina jamčila blagostanje, pa do njenog strateškog položaja između Europe, Afrike i Azije - i naravno, njenog Sueskog kanala koji će još dugo biti žila-kucavica gospodarstva čitave Europe. Ali za investicije je potrebna politička stabilnost - i tu je Egipat opet na početku ovog začaranog kruga: jer kako postići stabilnost bez da svatko ima za kruh?