"Ne ubijajte djecu"

U velegradovima poput Karačija, Islamabada ili Lahorea nije ništa čudno u četvrtima gdje žive siromašni, pronaći leš bebe koji je bačen kao da je nekakav otpadak.

To nije tema o kojoj se u Pakistanu javno govori. Već i obična smrtnost djece je u Pakistanu zastrašujuće visoka, na 10 tisuća rođenih dolazi 65 mrtvih mališana. Usporedbe radi: u Hrvatskoj je smrtnost nešto preko 6 djece, u Njemačkoj oko 4. Ali nitko u Pakistanu niti ne broji djecu koja se nikada nisu smjela dogoditi, gdje obitelj krije trudnicu od neželjenih pogleda i sramote i gdje se onda dijete odbacuje.

Kao da je dijete boca mineralne

To najbolje znaju u Zakladi bračnog para Abdula i Bilkes Edhija. Oni su u čitavoj zemlji osnovali kuće za žene, stacionare i domove za siročad. Od 1951. su spasili živote 20 tisuća mališana koje su roditelji ostavili praktično na cesti. Ali još mnogo više mališana su mogli još samo pokopati. "Dolazi ih sve više. Danas je to 20 do 30 mališana svakog dana, većina umire i samo pet ili šest preživi. Ljudi donose djecu i u plastičnim vrećicama. Tamo djeca ne dobivaju zraka i umiru. Čak i ako nakon takvog gušenja neka djeca prežive, onda zbog toga ostanu duševno zaostala", objašnjava Bilkes Edhi, medicinska sestra i osnivačica zaklade.

Kolijevka za buduću siročad

'Ne ubijajte djecu', piše na kolijevci koja stoji pred njihovim humanitarnim postajama i u kojoj se može ostaviti dijete koje majka i obitelj ne žele. 40 takvih kolijevki stoji u Karačiju, još 350 ih je u čitavoj zemlji. Ali najmanji broj djece dolazi tako da budu predane, kaže Saira Katon, suradnica zaklade u Islamabadu. Većina ih završi u košari za smeće, na rubu ulice ili još gore: "U srpnju 2005. je djevojčica Aman bačena odmah na groblje. Bila je stara samo nekoliko sati. Nekoliko dječaka ju je čulo kako plače i kada su pogledali okolo, našli su dijete unakaženog lica. Nitko ne zna, kakva životinja ju je napala. Tako su ti dječaci doveli tu curicu koju smo odveli u bolnicu. Sve do danas traje terapija i u međuvremenu je rekonstruiran njen nos i obrazi. Ali najčešće dobivamo već mrtvu djecu ili na pola mrtve bebe bez imalo šanse za preživljavanje."

Odbacuju se prije svega - djevojčice!

Više od dvije trećine beba koje su bile odbačene su - djevojčice. Čak i u takvim slučajevima, majka i njena obitelj će možda još zadržati dječaka koji bi jednog dana mogao hraniti obitelj. Ali za curicu, koju se jednog dana još treba opremiti mirazom za svadbu, nema novca. Na državnu pomoć za neželjenu djecu ne treba niti pomišljati. Saira Katon podsjeća kako je Pakistan ipak muslimanska zemlja: "U našem društvu nema nikakvog plana za tu djecu. To nije niti prihvatljivo u muslimanskoj zemlji. Tko počini grešku i dobije vanbračno dijete, ne zna kako da se obrati tom društvu. Zato mnogi ostavljaju djecu u našim kolijevkama gdje nitko ne zna, tko je majka i otac."

Zaklada - prilika za bolju budućnost

Ubojstvo djeteta je i u Pakistanu težak zločin, ali policija rijetko istražuje, tko ostavlja dijecu da umiru pored ceste. Mnogi u Pakistanu niti ne znaju kako su kolijevke Zaklade dobra alternativa. Zapravo, parova koji žele usvojiti dijete ima i više nego što Zaklada ima djece za usvajanje. Bilkes Edhi: "Posredovala sam u usvajanju 19.300 djece. Dajem ih pakistanskim obiteljima bez djece, bez obzira gdje žive na svijetu. Trenutno ima oko 3000 zahtjeva za usvajanjem. Dolazi nam manje djece nego što ih možemo dati na usvajanje."

Mnogi i koji žele usvojiti dijete, žele najprije dječaka. S takvom željom nije pametno uopće i dolaziti gospođi Edhi: takvi parovi neće dobiti nikakvo dijete. Kada već roditelji nisu, onda barem usvajatelj treba prihvatiti dijete kakvo jest, bila to curica ili dečko.

Autorica: Jutta Schengsbier (aš)

Odg. ur.: N.Kreizer