Mađarska ograda ne brine izbjeglice

"Nema tog zida koji će nas zaustaviti na putu za bolji život. Prepješačili smo planine, preplovili more u čamcu na napuhavanje, i vozili se ispod vagona kroz dvije zemlje. Ako Mađarska podigne ogradu, iskopat ćemo tunel i proći ispod nje", kaže Daniel, jedan pripadnik afganistanske manjine u Iranu, koji je 40 dana putovao do Srbije.

Dok se Mađarska sprema na gradnju ograde visoke četiri metra i duge 175 kilometara na granici sa Srbijom, Daniel i njegovi prijatelji čekaju blizu stare ciglane u predgrađu Subotice. Ciglana je blizu pruge, deponija i groblja, i predstavlja posljednju stanicu za izbjeglice koje su se zaputile ka Mađarskoj. Daniel i njegovi suputnici, poput tisuća drugih koji su pobjegli iz Afganistana, Pakistana, Irana i Sirije, se odmaraju u improviziranom logoru.

Njihov novi "dom" je krug oko vatre, sa starim vojnim pokrivačima na kojima sjede i spavaju. Sve što imaju je nešto hrane i čiste odjeće, koju su spakirali u torbe i objesili na grane. Drva za vatru skupljaju oko ciglane. Vodu izvlače vjedrima iz starog bunara. Nije čista, ali nemaju izbora – a njihove sadašnje nevolje nisu ni izbliza onome što su već preživjeli kod kuće.

"Teško je biti Afganistanac u Iranu. Ne možemo dobiti državljanstvo ni zaposlenje. Ako te uhvate na granici, imaš dvije mogućnosti – da odeš u Siriju i da se boriš, ili da te deportiraju u Afganistan. Tako su jednog mog prijatelja natjerali u rat", kaže Danijel.

Sljedeća stanica – Mađarska

Danijel povremeno prevodi za svog prijatelja, 35-godišnjeg Albanca koji je na ovo dugo putovanje poveo ženu i šestogodišnju kćerku. Afganistanac je tri dana pješačio kroz planine, krijući se od iranskih snajpera, zatim ilegalno prešao tursku granicu prije nego što je zajedno s ostalima zaplovio ka Ateni. Kroz Grčku i Makedoniju su prošli vlakom, krijući se na drvenim daskama ispod vagona. Makedonska policija ih je primijetila na granici, ali im dozvolila da pređu u Srbiju. Uočila ih je i srpska policija, i također "savjetovala" da što prije odu u Mađarsku.

Daniela je iznenadila vijest da je Mađarska odlučila podići ogradu, ali on i njegov prijatelj ostaju optimistični. Dok se pozdravljamo s njima, u logor dolaze tri mlada Mađara, donose vodu i nešto hrane. Kažu da se protive najavljenom potezu Budimpešte, ali naglašavaju da mnogi mještani podržavaju mađarsku politiku. "Uplašeni su, žele da se ograda sagradi što prije. Ali nešto tako veliko se ne može da napraviti za par dana, i još nisam vidio neke druge promjene na granici, na primjer više patrola," kaže Laslo, koji nam nije htio otkriti svoje puno ime.

U Subotici, migranta uglavnom nema na ulicama, ali se mala grupa okupila u parku. Oko petnaestak mladića, svi iz sirijske metropole Damaska, sjede na zemlji. Gladni su i iscrpljeni, nakon 20 dana puta kroz Tursku, Grčku i Bugarsku. Namjeravaju se dokopati Njemačke i tamo zatražiti azil.

"Rat u Siriji bjesni. Naše kuće su uništene, i nemamo ništa osim želje da potražimo bolji život. Ljudi poput nas, svi su oni napustili Siriju, ostali su samo borci. Tamo nema života", kaže jedan od njih.

Očajanje i smrt

Njegov prijatelj pokazuje sliku mrtve sestre na mobilnom telefonu. "Poslije napada, ostatak njegove obitelji je pobjegao u Tursku", kaže prvi mladić.

Kažu da su mnogi na njihovom putu bili ljubazni prema njima, ali se boje organiziranih grupa koje ih traže po šumama. I moraju izići na kraj s policijom. "Kada smo stigli u Beograd, otišli smo se prijaviti u policijsku stanicu. Nisu nam dali nikakve dokumente, ali su nam rekli da kupimo vozne karte za Suboticu. U vlaku nam je prišao policajac, i tražio novac. S obzirom na to da nismo imali svotu koju je on tražio, natjerao nas je da siđemo na sljedećoj stanici. Nismo znali gdje smo i bili smo umorni. Spavali smo dva sata i onda pratili prugu do Subotice", kaže jedan Sirijac.

Sada čekaju noć kako bi ilegalno prešli granicu. Ne brine ih ograda. Telefon zvoni, i oni se brzo opraštaju od nas.

Multikultura

Na glavnom subotičkom trgu ljudi sjede u kafićima i djeca se igraju oko fontane. Nema migranata u blizini. Jedan od Subotičana, po imenu Siniša, spreman govoriti za Deutsche Welle.

"Migranti dolaze već pet ili šest godina, ali u posljednje vrijeme vidimo da ih je sve više. Subotica je grad različitih kultura i nacionalnosti. Ne smetaju nam migranti, ali nas brinu ljudi koji ih iskorištavaju. Čuo sam priču o krijumčarima koji uzimaju novac da ih dovezu do Mađarske, i onda ih ostave na naplatnoj rampi kod Novog Sada," kaže Siniša.

Sljedeća stanica je jezero Tresetište, na manje od 100 metara od granice. Tu se okupljaju ribiči – ali nema ni traga migrantima. Jedan od čuvara kaže za DW da se izbjeglice obično kriju u šumama i pokušavaju preći granicu tijekom noći. Na drugoj strani jezera, dva ribiča iz Rumunjske koji su ovdje na odmoru, kažu da su vidjeli nekoliko migranata za posljednjih par dana.

"Jutros smo vidjeli dvije grupe s malom djecom. Bili su vrlo ljubazni i samo su pitali gdje je granica", kaže jedan od njih. "Isto je kao u Rumunjskoj. Preplavljeni smo useljenicima, ali ni kod nas ne ostaju dugo. Srbija i Rumunjska su samo privremene stanice na putu prema zapadu."