Potraga za nestalima u Hrvatskoj

„Ima plavu kosu i smeđe oči te nosi naočale krem boje. U vrijeme nestanka bila je odjevena u majicu krem boje na patent, ispod koje je nosila i tamno zelenu majicu“, riječi su kojima su mediji objavili nestanak 73-godišnje Riječanke Marije Vlahov na području gorskokotarskih šuma. Riječ je o ženi koja je u subotu 20. kolovoza krenula s prijateljima brati gljive, no šuma od Kupjaka prema selu Rogi ujedno je posljednja lokacija na kojoj je viđena. Nakon prve ture branja, s prijateljima se našla kod automobila parkiranog na makadamskoj cesti. No Marijini prijatelji su odlučili još jednom zaći u šumu i nabrati još gljiva, a ona ih je trebala čekati kraj vozila. Kada su se nakon 40-ak minuta vratili, zatekli su samo automobil.

Njezin unuk Petar Žaja za Deutsche Welle priča kako je iza njega najgorih deset dana u životu, no ne gubi nadu – siguran je da je njegova baka Marija još uvijek živa te da uskoro više neće biti jedna od 2558 stranica nacionalne evidencije nestalih osoba. Prema dostupnim statistikama, u Hrvatskoj u taj popis godišnje uđe stotinjak osoba od kojih gotovo polovicu čine maloljetnici.

„Bio sam doma. Nazvali su bakini prijatelji koji su bili s njom i tako je krenulo. Rekli su mi da je ne mogu naći već sat i pol i da će zvati Hrvatsku gorsku službu spašavanja (HGSS). To je zadnji trag koji imamo“, kaže naš sugovornik koji se je i sam s prijateljima i članovima obitelji pridružio terenskoj potrazi. „HGSS se pojavio u kratkom roku, a potraga je krenula u 16:30.“

Noć ne zaustavlja potragu

Traženje se je prvoga dana odvijalo u nekoliko faza; najprije su pretraženi puteljici, a potom se je krenulo dublje u šumu i tako cijele noći. Na terenu je bilo 35 gorskih spašavatelja iz stanica Rijeke, Ogulina, Karlovca i Delnica. Pomagao im je riječki potražni tim sa psom, a priključilo se i pet vatrogasaca iz DVD-a Kupjak te 15 poznanika i rođaka nestale Marije. Do nedjelje navečer na terenu je bilo 80 ljudi, pretraženo je nevjerojatnih 330 hektara šumskog terena, dok su se područja na kojima je bila najveća vjerojatnost za pronalazak nestale pregledala i po nekoliko puta.

„Ti su dečki iz HGSS-a dali sve od sebe. Od prvog dana sam s njima. Bilo je puno prijatelja i obitelji u potrazi, ali rezultat je nikakav“, razočarano, ali sa zahvalnošću, priča unuk Petar. Naime, potpuno opravdano, Hrvatska gorska služba spašavanja uživa veliki ugled među građanima. Riječ je o organizaciji koja iza sebe ima 60 godina iskustva i više od 6.000 akcija traganja i spašavanja, a okuplja posebno obučene alpiniste, speleologe, planinare i skijaše opremljene psima i helikopterima za pristup teškim terenima.

800 istinskih heroja, kako ih vole nazivati u medijima, pomažu bez iznimke; kako lakomislenim turistima koji se bez opreme i vode upućuju na najviše planinske vrhove ili žrtvama prirodnih katastrofa i divljih zvijeri, tako i u nestancima sličnim nestanku gospođe Marije Vlahov. I to potpuno besplatno, jer oni su volonteri, ne rade za plaću, a njihovo je neriješeno financiranje već godinama predmet javnih rasprava.

Kao da je u zemlju propala

„Slušao sam te dečke iz HGSS-a kako pričaju o svojim iskustvima. Baka je slabo pokretna. Kad bere gljive, uvijek bira najlakši mogući teren i ravne površine. Čudno je to. Kad bismo išli u ekipama, jedan bi nosio GPS kako bi se mogle bilježiti pretražene lokacije. To je toliko gusta mreža, doslovno smo sve prošli korak po korak. Prate se koraci jedne osobe, a kad uzmete u obzir da je tu još pet ili šest osoba sa strane, to je nevjerojatno gusto. Sve je pretraženo“, objašnjava unuk Petar koji sada već ne otklanja i mogućnost otmice. „Ima puno nelogičnosti. Na kraju smo tražili jako udaljene sektore koje smo pročešljali po pet puta. Što može biti drugo nego da ju je netko oteo?“

Zaista, koliko je žena u sedamdesetim godinama života kojoj je ugrađen pacemaker mogla prevaliti za tek nešto više od pola sata? „Ona može hodati po ravnim površinama. Živi na prvom katu i stepenicu su joj već problem. Bistra je i svjesna svojih mogućnosti. Taj teren je ogroman, ali dio po kojem se može kretati je jako mali. Sad već razmišljamo angažirati privatnog detektiva“, zaključuje unuk.

Od pročelnika delničke Gorske službe spašavanja Gorana Zaborca doznajemo da se potraga nastavlja smanjenim intenzitetom. „Nema vremenskog roka za obustavljanje potrage. Ako policija skupi neke nove dokaze, možemo se intenzivirati na nekoj drugoj lokaciji. Do sada smo pretražili više od 400 hektara. Iscrpili smo sve resurse“, kaže Zaborac i dodaje da na tom području nikada do sada nije organizirana tako opsežna akcija.

I njemački turisti podcjenjuju prirodu

Osim za hrvatskim građanima, HGSS-ovci ljeti učestalo tragaju i za nestalim turistima. Jedna od najupečatljivijih akcija je bila potraga za skupinom njemačkih turista koji su se u kolovozu 2012. godine izgubili na sjevernom Velebitu. 28 Nijemaca, među njima 26 djece, zaputilo se tada u ljetnoj odjeći i obući iz planinarskog doma Alan kroz neprohodan krš na kojem ih je uhvatila izuzetno hladna noć. Srećom, pronađeni su nešto prije zore pa se ubrajaju među sretnike koji nisu izgubili bitku s lijepom ali okrutnom prirodom.

„Stanje je kaotično, vođeni velikim neiskustvom, odlučili su se utaboriti na vjerojatno najgorem mjestu na tom dijelu, te se izložili silovitim udarima bure. Djeca su ležala po grmovima i u travi, na goloj zemlji. Njihova oprema bila je za sve osim za hodanje terenom na kojem su se zatekli, kratke hlače i sandale ili kratke tenisice nisu ih štitili ni od čega. Osjećao se strah, panika i očaj. Gledali su nas bez komentara, lica zamrljanih suzama. Hipotermija je činila svoje“, izvijestila je tada Gorska služba spašavanja o završetku dramatične ali uspješne noći na terenu.

Iako je svakim danom sve manje izgleda da će i priča nestale gospođe Marije imati sličan kraj, njezina obitelj ne gubi nadu. Jer, događala su se i veća čuda.