Nijemci su veliki "mesožderi"

"Nedjeljno pečenje" - taj izraz je zapravo izgubio svoje prvotno značenje. Jer u 85 posto svih njemačkih domaćinstava meso je na jelovniku gotovo svaki dan - od mesnog nareska za doručak, preko odreska za ručak do hrenovke za večeru. Najviše mesa jedu muškarci između 19 godina i 24 godine i žene između 25 godina i 34 godine. Nijemci nisu jedini veliki "mesožederi" u Europi. U Europskoj uniji se po glavi stanovnika prosječno potroši 93 kilograma mesa. 20 posto od toga - bilo u klaonicama, bilo prilikom transporta, u trgovinama ili u kuhinjama - završi u smeću. Ti podaci mogu se naći u iscrpnoj studiji objavljenoj pod naslovom "Mesni atlas" i realiziranoj u suradnji njemačke Zaklade Heinricha Bölla bliske stranci Zelenih, Saveza za zaštitu okoliša i prirode (BUND) i lista "Le Monde Diplomatique".

U studiji se navodi i podatak dobiven od Udruge vegetarijanaca Njemačke: jedan Nijemac prosječno u svom životu pojede 1.094 životinje: 945 kokoši, 46 purice, 46 svinja, 37 pataka, 12 gusaka i po četiri goveda i janjca.

Dok se jedni guše u mesu, drugi gladuju

"Mesni atlas" bi trebao potaknuti građane na razmišljanje, objašnjava članica Uprave Zaklade Heinricha Bölla Barbara Unmüßig. "Mi se hranimo nauštrb ljudi u Trećemu svijetu", tvrdi ona i navodi kako si u najsiromašnijim zemljama naše planete ljudi ne mogu priuštiti ni 10 kilograma mesa godišnje, a jedan od razloga njihovog siromaštva i problema je proizvodnja stočne hrane za industrijske zemlje. O tome misli malo Nijemaca kada stoji pred policama trgovina punih mljevenog mesa, pilećih prsa i kobasica upakiranih u plastične kutije. Njima su važne prije svega cijene, a one su često niže od onih na policama za povrće.

Meso je, međutim, jeftino samo na prvi pogled, ukazuje predsjednik BUND-a Hubert Weiger. Na prodajnu cijenu treba dodati subvencije koje se plaćaju iz poreznih doprinosa građana, a kojima se potiču masovni uzgajivači stoke i klaonice. Organizacije za zaštitu prirode procjenjuju da je na ovakve subvencije u Njemačkoj 2012. godine potrošeno 80 milijuna eura.

K tome treba pridodati probleme izumiranja određenih vrsta biljaka, onečišćenje podzemnih voda i preveliku uporabu antibiotika u masovnom uzgoju. Već sada se računa da u Europi godišnje umre oko 25.000 ljudi zbog rezistentnosti bakterija na antibiotike. "Možemo računati da svakom euru koji potrošimo na meso možemo dodati još jedan euro potreban da se pokriju direktni ili indirektni troškovi proizvodnje mesa", objašnjava Weiger.

Njemačka potiče masovni uzgoj

Savez BUND sa zabrinutošću promatra kako Njemačka polako postaje vodeća zemlja za uzgoj mesa. Trenutno se u njoj proizvodi 17 posto više mesa nego što se pojede. Niti jedna druga zemlja u EU-u, žali se Weiger, ne nudi velikim, industrijskim proizvođačima mesa tako povoljne investicijske uvjete kao Njemačka. To ima za posljedicu, objašnjava on, da tako sve više inozemnih masovnih uzgajivača - na primjer iz Nizozemske - otvara pogone u Njemačkoj. Pored toga se njemačka vlada i dalje opire zahtjevu za strože kontroliranje uporabe antibiotika bez kojih masovni uzgoj uopće nije moguć.

A tamo gdje se uzgajaju životinje, mora biti i hranje za njih. 60 posto njemačkog uroda žitarica i 70 posto uljarica završava stoga u želucima životinja. Ali to još ni blizu nije dovoljno. Gotovo trećina hrane mora se još uvoziti. I tu, navodi se u "Mesnom atlasu", "njemačko govedo počinje grickati prašume."

Soja umjesto prašuma

Ne uvoze, međutim, samo Nijemci stočnu hranu. Europska unija je, nakon Kine, drugi najveći svjetski neto-uvoznik soje. Ako se količina soje koju uvezu Europljani preračuna u površinu potrebnu da se ona proizvode, ispada da EU uveze 17,5 milijuna hektara njiva - što odgovara čitavoj poljoprivredno obradivoj površini Njemačke!

Proizvodna soje se najviše sustavno širi u Brazilu i Argentini, ukazuje Barbara Unmüßig iz Zaklade Heinricha Bölla: "Empirijski je dokazivo da je naša proizvodnja mesa jedan od uzroka uništavanja amazonskih prašuma. Prvo se posijeku stabla, zatim se prošire pašnjaci." A tamo gdje su nekada pasla goveda na kraju se posadi soja, objašnjava Müßig. I to soja koja se u južnoj Americi gotovo bez iznimke (90 posto) genski modificira. Te su biljke onda, između ostalog, otporne na herbicid glifosat. U Argentini se pospe godišnje oko 200 milijuna tona ovog sredstva za uništavanje korova. To se uglavnom čini iz aviona što, tvrdi Unmüßig, ima dalekosežne posljedice za ljude i pitku vodu u njihovom kraju.

Fatalne posljedice za čitavo društvo

Uzgoj hrane koja se kasnije koristi za masovni uzgoj stoke u industrijskim zemljama, prema spoznajama Zaklade Heinricha Bölla, ima i fatalne posljedice za čitavo društvo. "Oni koji se opiru prenamjeni njihovih posjeda za uzgajanje soje izloženi su kršenjima ljudskih prava. Oni koji se bore za prava na zemljišta u Brazilu, Argentini, Paragvaju, Kambodži ili Etiopiji sve češće se politički progone i zastrašuju", ukazuje Barbara Unmüßig.

Zaklada Heinricha Bölla i BUND stoga traže hitnu promjenu agrarne politike. "Treba ukinuti subvencije za masovni uzgoj stoke, spriječiti oduzimanje zemlje seljacima na jugu Amerike, poticati male poljoprivrednike i konačno ozbiljno shvatiti pravo ljudi na hranu", zahtijeva Unmüßig. BUND se zalaže da se u EU-ovoj agrarnoj reformi, koja se upravo provodi, 60 milijardi eura subvencija uvjetuje strogim pravilima za zaštitu okoliša i životinja. Ali iza kulisa se upravo Njemačka u Bruxellesu žestoko bori protiv reformi koje traže Europska komisija i Parlament.