Nijemci zaduženi kao nikada do sada

To proizlazi iz najnovijega godišnjeg izvješća o zaduženosti, što ga je za 2006. izdala Organizacija za zaštitu potrošača u suradnji s Crvenim križom, Caritasom i Đakonijom. Od objavljivanja prvoga takvog izvješća 1993. broj prezaduženih privatnih domaćinstava se i više nego udvostručio. Najaktualnija dostupna brojka od preko tri milijuna kućanstava potječe iz godine 2002. i od tada je vjerojatno i dalje rasla. Još je u to vrijeme pola milijuna domaćinstava jedva bilo u stanju podmirivati redovita potraživanja poput stanarine ili režijskih troškova. Za njih već i popravak perilice rublja ili povećanje izdataka za energiju predstavlja prijetnju zaduživanja. Pritom je situacija u istočnoj Njemačkoj puno gora nego na zapadu zemlje.

Do grla u kreditima

«Mnogi privatni dužnici ne znaju gospodariti svojim novcem. Kupuju na kredit, često i na više njih odjednom, ne razmišljajući o dugoročnim posljedicama i bez jasne predodžbe o nastalim financijskim obvezama», smatra Stephan Jender, predsjednik Udruge poduzeća za utjerivanje dugova. No, u više od polovine svih slučajeva prezaduženosti među istočnim Nijemcima uzrok je nezaposlenost, odnosno u nešto manje od trećine domaćinstava niska primanja. Na zapadu države četvrtinu slučajeva privatnog stečaja izazvali su razvodi brakova, a tek potom nezaposlenost. Barem petina svih dužnika i osobno je bankrotirala zbog propasti ili neuspjeha vlastite tvrtke. Veće razlike između istoka i zapada postoje i u radnoj te dobnoj strukturi zaduženog stanovništva.

Privatni stečaj kao mogućnost sanacije

Kako bi prezaduženim domaćinstvima omogućio da s vremenom ponovo stanu na stabilne financijske noge, zakonodavac je 1999. godine uveo mogućnost privatnog stečaja. Sedam godina dužnik svaki euro iznad egzistencijalnog minimuma mora uložiti u podmirenje obveza prema vjerovnicima. Nakon isteka tog roka ostatak će mu biti otpisan i on život može nastaviti bez financijskih repova. «Nemamo ništa protiv da se čestitim ljudima, koji stjecajem okolnosti dospiju u novčane poteškoće, zakonski omogući da se izbave iz nastale situacije i krenu iz početka, ali se protivimo zlorabljenju privatnog stečaja kao legalnog sredstva za privatnu sanaciju nakon svjesnog ekstremnog prezaduženja. Mi pravimo točnu razliku između ta dva tipa», ističe Stephan Jender.

Dužnici se spotiču o birokraciju

Do sada je, međutim, tek 200 000 domaćinstava doista i iskoristilo tu zakonsku mogućnost, navodi se u izvješću, uz obrazloženje da je postupak često mukotrpan i birokratski. «Trenutno privatni stečajevi idu samo u jednome pravcu: sve više slučajeva, sve veći troškovi i sve više posla za sudove. U svom sadašnjem obliku privatni stečaj nije ništa drugo doli financijska bomba za poreznog platišu i opću javnost koja tek što nije eksplodirala.» Duge liste čekanja mnoge su odvratile od obvezatnoga dužničkog savjetovanja, zbog čega su pali u ruke neozbiljnim, privatnim savjetnicima te tako još dublje zaglibili u dugovima. Predsjednik Udruge poduzeća za utjerivanje dugova stoga preporučuje: «Prema našem uvjerenju, treba osnažiti izvansudsku nagodbu između dužnika i vjerovnika. To je najmanje birokratsko i za društvo najpovoljnije rješenje.»

Odgojem i sviješću protiv zaduživanja

Organizacije koje su sačinile izvještaj zahtijevaju i cijeli niz mjera kojima bi se, primjerice, mladeži onemogućilo da sklapa nepovoljne ugovore za mobitele i uzima kredite za turistička putovanja te da otvara žiro-račune s dozvoljenim prekoračenjem iznosa. No, poglavito se od škola traži više odgoja u ophođenju s novcem, a od odraslih svijesti pri izdacima: «Na ljudima je da preispitaju kako svoje ponašanje tako i sustav vrijednosti prema kojemu djeluju. Svakome tko kupuje robu ili usluge mora biti jasno da ih mora i platiti. Zadnjih je godina došlo do velikog opadanja te svijesti, što je u Njemačkoj doprinijelo masivnom pogoršanju platežne discipline.»

Nedostaje dužničkih savjetovališta

Pritom bi od velike pomoći moglo biti proširenje mreže dužničkih savjetovališta. Njih 1 100, koliko ih trenutno postoji, ni izdaleka ne zadovoljavaju stvarne potrebe stanovništva. U njima pomoć nađe tek 12 posto zainteresiranih. Ovom investicijom država bi mogla uštedjeti puno novca, jer svaki euro uložen u edukaciju zaduženih znači dva eura uštede na strani socijalne potpore.