Nitko na Bliskom istoku ne želi prekid nasilja

U Svetoj zemlji ponovo se zakuhava. Arapska mladež noževima i kamenjem napada državne snage sigurnosti i civile, ulijeće automobilima u mase ljudi. Ni izraelska policija nije suzdržana, otvara vatru i lišava života dvojicu demonstranata. Pri tom postoje ozbiljne sumnje u vjerodostojnost službene verzije događaja prema kojoj je mladić s nožem u rukama prethodno opomenut hicima upozorenja. Palestinci govore o ubojstvu, ali ni tu tvrdnju nije moguće dokazati.

Mučenici ili teroristi?

U svakom slučaju, i jedna i druga strana vjeruje u ono što želi vjerovati. Krivica se uvijek prebacuje na drugoga – to je odavno poznata formula na Bliskom istoku, nadograđena prepucavanjem teškim riječima. Za Izraelce su to teroristi (koji namjerno ubijaju civile), a za Palestince nesumnjivo „mučenici“. Istovremeno, izraelski premijer Benjamin Netanjahu u prepoznatljivom stilu dolijeva ulje na vatru. Demonstrante poistovjećuje s teroristima i prijeti da će im dići kuće u zrak ili oduzeti izraelsko državljanstvo i protjerati ih „u Gazu“.

U čemu je uopće problem? Nove nemire inicirao je pokušaj desničarskih, religioznih snaga da iznude pravo na molitvu na Brdu Hrama isključivo za muslimane, odnosno da spriječe dolazak židovskih hodočasnika u krug džamije Al-Aksa. Iako izraelski premijer ne inzistira na redefiniranju statusa Brda hrama, njegova stranka i vladajuća koalicija imaju drugačiji stav. Ne samo da su to okarakterizirali kao ciljanu palestinsku provokaciju, već su zahladili i odnosi s Jordanom, čiji je kralj povukao veleposlanika iz Izraela, a oporba u Amanu (Muslimansko bratstvo) traži potpuni prekid odnosa.

Paranoja i teorije zavjere

Još kada je 2000. godine tadašnji premijer Izraela Ariel Sharon provokativno inscenirao posjet Brdu Hrama i time doveo do druge Intifade, bilo je i više nego jasno koliko lako može doći do velikih napetosti između židova i muslimana oko svetih mjesta. Radikalnim snagama na palestinskoj strani dovoljno je da posumnjaju u promjenu statusa quo u Izraelu i frustrirana mladež već je regrutirana. Izraelska vlada, usprkos čvrstim stajalištima ultradesničarskih snaga u vlastitim redovima, izbjegava iznošenje jasnog stajališta, a istovremeno arapskoj i islamskoj strani predbacuje širenje teorija zavjera i paranoje. Atentat na ultrareligioznog izraelskog aktivista Jehudu Glicka prije tjedan dana potpuno se uklapa u kontekst spomenutih okolnosti.

Deeskalacija očigledno nikome nije u interesu – naprotiv. Teror i nasilje premijeru Netanjahuu osiguravaju idealan izgovor da se nastavi s izgradnjom novih i širenjem postojećih židovskih naselja. Time ne samo da će biti otežano stvaranje održive palestinske države, već i ostvarivanje velikog cilja: proglašenje Istočnog Jeruzalema za glavni grad te zemlje. Istovremeno, iz Washingtona i drugih centara moći na Zapadu, stižu sve oštrije kritike, ali one do sada nisu urodile plodom. Netanjahu nastavlja s ofenzivnom politikom izgradnje spornih naselja. Isto se može reći i za pritiske iz Europe u pogledu priznavanja palestinske države i prije eventualnog postizanja trajnog mirovnog rješenja. Izraelski premijer dobro zna: oštrijih mjera od simboličnih poteza Zapada, pa tako i Sjedinjenih Američkih Država, Izrael se ne mora bojati.

Prijeti li nova Intifada?

Doduše, signali pomirenja ne stižu ni od palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa. Poigravanje s emocijama u arapskom svijetu previše je rizično za palestinskog vođu. Abas do sada nije bio naročito hrabar, ali se zato stječe dojam da je gladan vlasti. To znači da će u svojoj nedoumici i dalje biti skloniji eskalaciji nasilja, nego da se pozivima na postizanje primirja dovede u lošiji položaj. Upućeniji ne isključuju mogućnost izbijanja „treće Intifade“ koja bi osnivanje palestinske države gurnula u još dalju budućnost.