Njemačka se priprema za tužbu zbog podrške Izraelu
8. travnja 2024
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, opće poznata kao Konvencija o genocidu, jedan je od mnogih dijelova međunarodnog prava nastalih kao odgovor na najgori genocid 20. stoljeća. Pod okriljem novoformiranih Ujedinjenih naroda, konvencija iz 1948. ima cilj ispuniti zdušno ponavljano geslo „nikad više", nastalo nakon njemačkog sustavnog ubijanja šest milijuna europskih Židova i milijuna pripadnika drugih naroda u holokaustu.
Postavljanjem ovog pravnog okvira, konvencija se nada da će spriječiti moguće genocide. Ipak, u desetljećima koji su uslijedili širom svijeta se dogodio niz ratnih zločina velikih razmjera. Njemačka i Izrael su s više od drugih 150 zemalja potpisnice konvencije. Mala srednjoamerička država Nikaragva je na taj dokument također stavila svoj potpis. Svaki potpisnik ima pravnu odgovornost poštivanja odredbe konvencije i zadržava pravo da formalno optuži drugog za njihovo kršenje.
To je upravo učinila Nikaragva. Ona je 1. ožujka pokrenula postupak pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), u nizozemskim Den Haagu, protiv Njemačke. U podnesku se navodi da Njemačka, zbog svoje stalne podrške Izraelu, uključujući isporuku oružja, „nije uspjela ispuniti svoju obavezu da spriječi genocid počinjen nad palestinskim narodom“ i da je tako „doprinijela izvršenju genocida kojim se krši konvencija“ i drugi elementi međunarodnog prava.
U postupku se traži da sud primijeni „privremene mjere" protiv Njemačke, koje bi mogle zahtijevati suspenziju njene podrške Izraelu, „posebno njene vojne pomoći uključujući vojnu opremu, u mjeri u kojoj se ova pomoć može koristiti za kršenje Konvencije o genocidu".
Definiranje „genocida"
Nakon terorističkog napada Hamasa na Izrael 7. listopada, u kojem je po službenim izraelskim podacima poginulo oko 1.200 ljudi, uključujući najmanje 850 civila, Izrael je bombardirao i okupirao Pojas Gaze. Prema službenim podacima Hamasovih zdravstvenih ureda, broj poginulih premašio je 32.000 osoba, što je više od 1,5 posto stanovništva. Neke humanitarne organizacije kažu da bi ta brojka mogla biti i veća. UN i organizacije za zaštitu ljudska prava optužile su izraelske snage za neselektivne napade na civile. Čak i nepokolebljivi saveznici Izraela, kao što su Sjedinjene Države, zauzele su stav da gine previše civila.
No predstavljaju li akcije Izraela „genocid" je pitanje pravnog mišljenja. U siječanjskoj presudi o južnoafričkoj tužbi protiv Izraela, Međunarodni sud pravde je utvrdio da „barem neka djela i propusti za koje Južna Afrika navodi da su počinjeni u Gazi mogu potpisati potpadnu pod odredbe Konvencije".
U naknadnom priopćenju od 28. ožujka, sud je donio dodatne odredbe, uključujući i zahtjev da Izrael informira sud kako ispunjava svoje obaveze prema međunarodnom pravu.
„Mi poštujemo Međunarodni sud pravde i naravno da ćemo sudjelovati u postupku i braniti se", rekao je Christian Wagner, glasnogovornik njemačkog ministarstva vanjskih poslova, nakon što je Nikaragva podnijela zahtjev. Te je istodobno dodao: „No također želimo jasno dati do znanja da naravno odbacujemo ovu optužbu koju je protiv nas iznijela Nikaragva".
Potencijalni utjecaj slučaja Nikaragve
Predmet koji je pokrenula Nikaragve u velikoj mjeri se oslanja na južnoafrički i može biti test za pravni argument da presuda iz siječnja pokreće određene obaveze trećih država, poput Njemačke.
„Ova pitanja su prožeta visokim stupnjem nejasnoće . Međutim, slučaj koji je pokrenula Nikaragva se po svom sadržaju suočava s ozbiljnim preprekama", rekao je za DW Michael Becker, docent međunarodnog prava i ljudskih prava na Trinity College u Dublinu.
Izazov za Nikaragvu je i optužba Izraela za genocid bez direktnog sudjelovanja Izraela u tom slučaju. Da bi isposlovala presudu protiv Njemačke, „za Nikaragvu će vjerojatno biti važno da se utvrdi da neke od njemačkih obveza ne ovise od toga krši li Izrael međunarodno pravo, nego da ih aktivira samo ozbiljna opasnost", rekao je Becker. Svaka potpisnica sporazuma ima isto pravo da se pojavi pred sudom pravde, ali Nikaragva se suočava s velikom preprekom javnog mnijenja.
„Nikaragva je nedvojbeno diktatura", kaže za DW Sophia Hoffmann, stručnjakinja za međunarodne odnose sa Sveučilišta u Erfurtu. „Za razliku od Južne Afrike, koja ne samo da je demokratska zemlja, nego iza sebe ima i nevjerojatno uspješan pozitivan narativ.
Drugim riječima, Južna Afrika ima veći kredibilitet na svjetskoj sceni, s obzirom na rušenje vlastitog režima aparthejda i prelazak na demokraciju devedesetih. Uzme li se samo jedno mjerilo kao što je Indeks demokracije koji godišnje objavljuje „Economist Intelligence", Južna Afrika je na 47. mjestu — kao „demokracija s nedostatkom“, slično kao SAD i Izrael. Nikaragva je na 143. mjestu, zajedno s „autoritarnim" režimima, jedno mjesto ispred Rusije.
Hoffmann kaže da ipak pravila važe za sve i postoji legitimna tvrdnja koju valja preispitati. Ona dodaje da , „naravno, postoji i vrlo legitimna, važna tvrdnja koju treba iznijeti. Pravila su za sve", dodala je ona, a Njemačka je „ovdje nekako vrlo dvolična u pogledu podrške međunarodnom pravu, s jedne strane, gleda što se događa u Ukrajini i na neki način zatvara oči kada je riječ o važnim političkim saveznicima“.
Zašto se izdvaja Njemačka?
Njemačka nije jedini saveznik Izraela, ali je jedan od najjačih. Nakon SAD-a, Njemačka je najveći izraelski dobavljač oružja između 2019-2023 – prema podacima Stockholmskog mirovnog instituta (SIPRI) čak 30 posto izraelskog uvoza oružja dolazi iz Njemačke. Njemačka vlada je dala zeleno svjetlo za dodatne isporuke nakon napada 7. listopada.
„Ideja da njemačko oružje doprinosi ubijanju mnogih civila, tisuća civila, žena, djece, je užasna ideja", rekla je Hoffmann.
Prije nego što je podnijela tužbu, Nikaragva je poslala diplomatske note Njemačkoj i nekolicini zapadnih zemalja, koje podržavaju Izrael ili su povukle sredstva iz Agencije UN-a za palestinske izbjeglice (UNRWA), zbog navodno slabo potkrijepljenih navoda Izraela da je osoblje agencije bilo umiješano u napad 7. listopada.
Diplomatska kampanja je možda imala nekog efekta na te zemlje, s obzirom na to da su neke od tada zaustavile prodaju oružja ili obnovile financiranje agencije zbog pogoršanja uvjeta u Gazi. Njemačka je, međutim, ostala pri svom kursu. Pomoć agenciji pokrenuta je tek početkom ovog tjedna, ali bez direktne pomoći u Gazi, zbog istrage o tvrdnjama Izraela koja je u toku.
„Državni rezon" pod pritiskom
Međunarodni sud pravde nema načina sprovesti svoje odluke, ali može doprinijeti političkom i javnom pritisku na vladu. Kakve god bile opipljive posljedice, Njemačka se suočava s u principu teškom situacijom. Njen poslijeratni identitet je ukorijenjen u podržavanju univerzalnih principa međunarodnog prava koji je bio potaknut uglavnom vlastitim povijesnim zločinima. Njih Njemačka nastoji ispraviti konkretnom podrškom Izraelu, usprkos rastućem otuđenju židovske države od mnogih Židova širom svijeta.
Podrška Njemačke Izraelu sadržana je u tzv. „državnom rezonu" (raison d'État) tj. nacionalnom interesu, dvosmislenom političkom konceptu koji određenu državnu politiku čini neprikosnovenom i nedodirljivom. Njemačka Savezna centrala za političko obrazovanje tumači koncept više u autoritarnom ili monarhističkom nego u demokratskom kontekstu. Između ostalih problema, njemačka podrška Izraelu zbog genocida nad Židovima u prošlosti riskira u tome da izjednači državu i narod, što bi se prema kontroverznoj definiciji antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA) koju Njemačka koristi na različitim razinama vlasti, moglo okvalificirati kao antisemitski stav.
Slučaj je u skladu i sa širim međunarodnim kritikama njemačkih domaćih pritisaka na slobodu akademskog i kulturnog izražavanja, što je dovelo do toga da ljudi postaju „žrtve ili mete represije spram ove vrlo široke definicije antisemitizma", kaže Hoffmann.
Sud je odvojio dva dana za pretres slučaja, 8. i 9. travnja, pri čemu su Nikaragva i Njemačka dobile po jedan dan za iznošenje usmenih argumenata. Presuda bi mogla uslijediti za nekoliko tjedana.
„Međunarodno pravo bi imalo koristi od pojašnjenja u vezi s radnjama koje država mora poduzeti da bi se pridržavala ovih obaveza", rekao je Becker, profesor međunarodnog prava. „Tvrdnje Nikaragve o Njemačkoj predstavljaju konkretan slučaj u okviru kojeg se ta pitanja potencijalno mogu ispitati“.