Njemačka kancelarka 2012. u škarama između Bruxellesa i Berlina

„Da si želim olakšati stvari, rekla bih: najgore je prošlo“, izjavila je njemačka kancelarka Angela Merkel na skupštini svoje Kršćansko-demokratske unije (CDU) u Hannoveru početkom prosinca. Ali Merkelica nije osoba koja bi bila lakomislena,  pogotovo kad je euro u krizi. „Naglašavam da trebamo biti oprezni“, nastavila je i pojasnila kako je krizu moguće prevladati samo dugim i napornim procesom.

Ali u kojoj fazi tog procesa se Europa trenutno nalazi, to ne može reći niti kancelarka. Sigurno je samo to da u 2012. godini spašavanje eura njemačkoj vladi postalo znatno teže nego prije. Uzrok tomu je prije svega odluka njemačkog Ustavnog suda od 28. veljače prema kojoj njemački parlament ima zadnju riječ kad je riječ o paketima mjera za spas eura. Čak i u slučajevima kad je situacija alarmantna i kad je potrebno hitno donošenje odluka.

Kada Bruxelles pregovara o paketima pomoći i samoj kancelarki su vezane ruke, ako nema blagoslov zastupnika parlamenta, Bundestaga. Dan prije odluke Ustavnog suda, Bundestag je odobrio paket pomoći Grčkoj u visini od 130 milijardi eura. Odluka je, doduše, donesena većinom glasova, no za nju ipak nisu glasali svi zastupnici čak niti stranaka koalicijske vlade. I u redovima Merkeličine Kršćansko-demokratske unije (CDU), Kršćansko socijalne unije (CSU) te Slobodne demokratske stranke (liberala - FDP) u posljednje je vrijeme sve više političara koji sumnjaju, može li se Grčku uopće spasiti paketima pomoći.

"Štednja, štednja i samo štednja"

Na dan glasovanja u parlamentu, kancelarka je izgledala umorno. Ni ona više nije bila sigurna kako sanirati Grčku i je li to uopće moguće. Možda bi bilo bolje da se Atena odrekne eura? Što bi to značilo za ostatak monetarne unije? Bi li to uzrokovalo lančanu reakciju na financijskim tržištima; bi li druge zemlje koje imaju euro, osobito Španjolska i Italija, kao domino-pločice "pale" iza Grčke? Ili bi eurozoni bilo bolje bez tog tereta?

Angela Merkel ne može izraziti javno svoje sumnje. Naprotiv, mora širiti optimizam i nadu da će nova financijska injekcija pomoći Grcima. S bankama je dogovoren oprost duga, a uključio se i Međunarodni monetarni fond. Merkel se drži zacrtanog puta i ne namjerava mijenjati politiku stroge štednje.

No, Europa grmi. U 2012. godini postalo je jasno da se samo štednjom ne može doći do uspjeha. Južnoeuropske države sve dublje tonu u recesiju i tako se njihovi dugovi ne smanjuju, nego rastu. Izvan granica Njemačke su sve glasnije kritike zbog "tvrdog" stava njemačke kancelarke. I u Francuskoj koja je ove godine birala predsjednika. Pobjednik izbora, socijalistički kandidat Francois Hollande, protivnik je rigidne i politike štednje kojoj se ne nudi nikakva alternativa. On u ime Pariza ne traži samo financijsku potporu za veći gospodarski rast Europe nego kolektivizaciju dugova putem takozvanih euroobveznica.

Novi vjetar iz Pariza

Za njemačku vladu ovakav razvoj stvari je kritičan. Angela Merkel zonu eura želi vratiti na put stabilnosti. U to doba su se tek sve članice Europske unije (osim Velike Britanije i Češke) su sklopile pakt o fiskalnoj disciplini koji određuje maksimalnu visinu državnog duga. No, pakt o smanjenju proračunskog deficita većina parlamenata - uključujući i njemački - još treba ratificirati.

26. srpnja 2012. Hollande je pobijedio na predsjedničkim izborima u Francuskoj, a Angela Merkel istog je dana na sjednici kluba zastupnika FDP-a u Berlinu izjavila kako euroobveznica "neće biti dokle god je ona živa".

Nije slučajno njemačka kancelarka baš u tom trenutku dala takvu izjavu. Dva dana kasnije održavao se summit EU-a, a Merkel na njemu želi zauzeti novi položaj: ona ipak želi udovoljiti i južnoeuropskim zemljama jer se želi založiti za poticajne mjere gospodarskog rasta, ali ipak želi milijarde predviđene za spas zemalja u krizi dati samo ako se te zemlje drže strogih mjera štednje.

Merkel nadglasana

No, plan kancelarke nije uspio. Doduše, fiskalnom paktu dodan je europski pakt o rastu, ali premijeri Italije i Španjolske udružili su se s novim francuskim predsjednikom. Tako su na sastanku na vrhu izborili olakšanje pristupa financijskim mjerama za spas, a Merkel je morala popustiti pritisku.

Kriza eura kancelarki je donijela poteškoće kod kuće, u Njemačkoj. S oporbom se mjesecima cjenkala oko podrške fiskalnom paktu za veću proračunsku disciplinu i novom, trajnom stabilizacijskom mehanizmu ESM-u. Bundestag je trebao donijeti oba zakona u paketu, no sudjelovanje Njemačke u ESM-u trebalo je odobriti dvije trećine zastupnika. Merkeličinoj vladi je zato bila nužna i podrška oporbe.

Socijaldemokrati i Zeleni su postavili uvjete. No nakon što se i kancelarka založila za podršku gospodarskom rastu, i oporba je prihvatila predložene zakone. 30. svibnja, na posljednjoj sjednici prije ljetne stanke, Bundestag i Bundesrat, gornji dom njemačkog parlamenta, u nekoliko sati su donijeli zakone o fiskalnom paktu i ESM-u, dakle oba instrumenta za izlazak iz krize.

Ipak, ti zakoni nisu stupili na snagu. Neki njemački zastupnici koji su bili još uvijek protiv ESM-a Ustavnom sudu su još u svibnju podnijeli žalbu protiv trajnog stabilizacijskog mehanizma. Upozorili su da bi se Njemačka time upustila u nepredvidiv rizik odgovornosti.

Ustavni sud od predsjednika je zatražio da zakone ne potpisuje prije nego što presuda bude donesena. Diljem Europe oglasila su se zvona za uzbunu. Bez sudjelovanja Njemačke nije bilo moguće uspostaviti stabilizacijski mehanizam.

Prekid godišnjeg odmora

Situacija u južnoeuropskim državama u međuvremenu se zaoštravala. 19. srpnja njemački zastupnici su morali prekinuti odmor kako bi u Berlinu odlučili o financijskoj pomoći za Španjolsku. Za spas tamošnjih banaka je trebalo odlučiti o 100 milijardi eura, iako je Španjolska od tog iznosa za početak uzela znatno manje.

U Grčkoj je postalo jasno da će im trebati mnogo duže kako bi proveli reforme kakve su im zadane. Povrh toga, financijska situacija je opet bila kritična jer je zemlji prijetio skorašnji bankrot. Ovo je mnoge članove stranaka njemačke vladajuće koalicije - među njima i njemačkog ministra financija Philippa Röslera, nagnalo da naglas počnu razmišljati o protjerivanju Grčke iz zone eura. Širilo se uvjerenje kako niti to nije bauk te da će ostatak eurozone to moći podnijeti.

Prijetnja je odjeknula i u Ateni. Novi grčki premijer Antonis Smaras u intervjuu za njemački dnevnik „Süddeutsche Zeitung“ nije samo obećao da će nastaviti s reformama, nego rekao i da će njegova zemlja u svakom slučaju otplatiti kredite pomoći. „Osobno ovo jamčim“, zaklinjao se Samaras. No, izjavio je i da se nada kako će Grčka cilj smanjenja deficita na tri posto ispuniti 2016., što je dvije godine kasnije od roka koji su joj zadali Europska središnja banka, Međunarodni monetarni fond i Europska unija.

Berlin, Pariz i Atena

Francuska je pokazala razumijevanja za takvo produženje rokova, no u Njemačkoj je odlučno odbijena svaka mogućnost odgode. Ovo je trebalo raspraviti: 23. kolovoza Francois Hollande posjetio je Angelu Merkel u Berlinu. Politička atmosfera bila je napeta, premda se dvojac trudio sakriti neslaganje. Isto tako, i kancelarka i predsjednik su u slijedeća dva dana ponaosob razgovarali i s grčkim premijerom.

Kad je Antonis Samaras 24. kolovoza došao u Berlin i još jednom otvoreno obznanio svoju spremnost na reforme, Merkel je izrazila iznenađujuću dobronamjernost te je još jednom iskazala solidarnost. „Znamo da se osobito od građanki i građana Grčke traže velike žrtve“, rekla je kancelarka suosjećajno.

Promjena tona imala je svoje razloge: Berlin se upravo zgrozio pred saznanjem u kojoj mjeri se srozao ugled Njemačke i kancelarke Merkel u inozemstvu. Prosvjednici su mahali transparentima na kojima se Merkel uspoređuje s Hitlerom i bezosjećajnim čovjekom-strojem.

EZB mijenja kurs

Obzirom na to da je financijska situacija bila napeta i u Španjolskoj i Italiji, Europska središnja banka (ESB) je pogođenim državama zone eura 6. rujna ponovno odlučila pomoći otkupljivanjem njihovih državnih obveznica. Gornja granica za program kupnje obveznica nije određena. Predsjednik ESB-a Mario Draghi najavio je da će program biti okončan kada se ostvare zadani ciljevi. Utoliko se ova mjera znatno razlikovala od prvog ESB-ovog programa otkupa državnih obveznica u proljeće 2010. godine.

Jens Weidmann, predsjednik središnje njemačke banke Bundesbank i njemački predstavnik u Upravljačkom vijeću ESB-a glasovao je protiv ove odluke. Njegovo stajalište odraz je njemačke skepse prema programu otkupa. Time se šire bojazni od onih kako taj program otkupa ne znači ništa drugo nego financiranje države tiskanjem novčanica pa do prognoza da su time otvorena vrata inflaciji. K tome, zastupnici u njemačkom Bundestagu zabrinuti su zbog nedostatka parlamentarne kontrole ESB-a.

Samo tjedan dana kasnije, 12. rujna, Ustavni sud u Karlsruheu dao je zeleno svjetlo za njemačko sudjelovanje u stabilizacijskom mehanizmu ESM-u. Sud je postavio i neka ograničenja. Tako se Njemačka mora, primjerice, obvezati da će njen udio u mehanizmu za spas eura iznositi maksimalno 190 milijardi eura o koliko se i odlučivalo u parlamentu. No, ugovor o stabilizacijskom mehanizmu predviđa zapravo i obvezu nadoplate u slučaju da druge zemlje otpadnu, recimo u slučajevima kada i one same moraju posegnuti za ESM-om.  Ustavni sud je uz to i učvrstio prava njemačkog parlamenta koji od tog trenutka mora odobriti svaku promjenu u ESM-u.

Grčka troši dvostruko više nego što privređuje

Grčki dug u međuvremenu raste. Europska komisija u jesen je izračunala da će – ako se ništa ne promijeni – 2014. godine dosegnuti nepodnošljivih 190 posto BDP-a. Vjerovnici su isprva zadali cilj Ateni da se dug do 2020. smanji na 120 posto. Tada bi Grčka ponovno bila u stanju da se samostalno uzima kredite na financijskom tržištu po podnošljivim uvjetima.

Grčka je od tog cilja dalje nego ikad. Unatoč tome, Europljani su odlučili spriječiti njezin bankrot. Oko njezinog ostanka u eurozoni sada postoji politički konsenzus. Pojavio se svojevrsni fatalizam: o Grčkoj se može reći mnogo toga, izjavila je kancelarka Merkel sredinom listopada na skupštini Udruge njemačkih poslodavaca, no tamo su se "mnoge stvari pokrenule s mrtve točke. Doduše, sporije nego što mi to ponekad zamišljamo i možda ne tako učinkovito kao što mi to ponekad zamišljamo, ali nešto se u općem stavu promijenilo.“

Međunarodnom monetarnom fondu ovo nije bilo dovoljno. Predsjednica MMF-a Christine Lagarde tražila je dodatni oprost duga, ovaj put na teret država eurozone koje su se, po mišljenju MMF-a, trebale odreći dijela svojih potraživanja. Javnim sredstvima pokrivaju se dvije trećine grčkog duga od 300 milijardi eura. Članice eurozone nisu bile oduševljene ovim prijedlogom. Nijemci su čak kategorički odbijali oprost duga kojeg bi onda plaćali porezni obveznici Njemačke. Godinu dana prije izbora u ovoj zemlji, vladajuće stranke koalicije Angele Merkel svojim biračima nisu željele objašnjavati da je dio kredita pomoći izgubljen.

Daleko od kraja krize

Umjesto toga, krajem studenog odlučeno je da se Grčkoj produlji rok za smanjenje deficita za dvije godine, do 2016. Donesen je i paket mjera koji, uz ostalo, predviđa i smanjenje kamata na odobrene kredite iz prvog paketa pomoći, produljenje roka za njihovu otplatu te odgodu plaćanja kamata. Grčka je k tome otkupila dio svojih državnih obveznica koje su znatno izgubile na vrijednosti i time smanjila dug za više od 30 milijardi eura.

Na kraju 2012. godine svima je vjerojatno jasno kako problem time nije riješen. Međunarodni donatori uoči Božića Grčkoj su odobrili novi paket novčane pomoći od 50 milijardi eura koji će Ateni biti uplaćen do početka 2013. A niti te milijarde neće biti posljednje.