Muke njemačkog SPD-a
18. siječnja 2018Sredina 19. stoljeća u Njemačkoj vrijeme je velikih promjena i velike krize. Industrijalizacija, kao i rast broja stanovnika dovode do masovnog siromaštva. Prosvjedi protiv društvene nejednakosti između vlasnika tvronica i radnika sve su češći. Socijalistička radnička stranka Njemačke SADP spada u prve organizacije koje se zalažu za socijalno ugrožene. Ona zato postaje trn u oku vlastodršcima Njemačkog carstva. Stranačka okupljanja bivaju zabranjena zakonom. Ali i pored velikog pritiska, socijalistička stranka postaje sve popularnija. SADP 1890. godine mijenja ime u Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD). To je najstarija njemačka stranka.
Po završetku Prvog svjetskog rata dobiva šansu sudjelovati u političkom životu zemlje. Za vrijeme Weimarske Republike – prve parlamentarne demokracije u Njemačkoj – socijaldemokrati postaju dio vlade. Žene 1918. godine dobivaju pravo glasa, za što se SPD oduvijek zalagao.
Nacistički progoni
Nestabilna politička situacija i svjetska ekonomska kriza omogućili su, međutim, da 1933. godine na vlast dođe Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka Adolfa Hitlera (NSDAP). Brojni socijaldemokrati, ljudi koji su se borili za svoje ideale i nisu željeli napustiti zemlju, stradali su u koncentracijskim logorima ili su bili ubijeni.
Hans Keune s Instituta za istraživanje demokracije na Sveučilištu u Göttingenu smatra da je to bilo vrlo važno iskustvo za socijademokrate. Povijesni narativ stranke ukazuje na to "da je u mračnim vremenima njemačke povijesti i diktature, SPD bio demokratska snaga otpora i da je takav stav sačuvan do danas".
S takozvanim "Godesburškim stranačkim programom" SPD krajem 1959. konačno okreće leđa marksizmu i izjašnjava se za tržišnu ekonomiju.
10 godina kasnije dolazi na vlast u koaliciji s liberalnom Strankom slobodnih demokrata (FDP). Willy Brandt postaje prvi socijademokratski kancelar. Brandt se zalaže za politiku pomirenja sa zemljama Varšavskog pakta. Njegov pad na koljena u Varšavi, 7. prosinca 1970. godine pred spomenikom žrtvama nacizma, privukao je veliku pozornost svjetske javnosti.
Od Nobelove nagrade do povlačenja
To je bila velika stvar za njemačku povijest, ocjenjuje Thomas Poguntke. "Povijesno gledano, Brandtova politika prema istoku najveće je dostignuće poslijeratnog SPD-a", kaže za DW direktor Instituta za istraživanje stranaka Sveučilišta u Düsseldorfu. U to dostignuće spada "liječenje ratnih rana, ali i pomirenje s političkom stvarnošću: podjelom Europe, gubitkom područja na istoku, podjelom Njemačke". Za svoju politiku prema istoku, Brandt je dobio i Nobelovu nagradu za mir. Međutim, s položaja kancelara se iznenada povlači, nakon što je otkriveno da je jedan njegov suradnik, Günter Guillaume, bio špijun DDR-a. Brandta nasljeđuje tadašnji ministar financija Helmut Schmidt. Ali možda najveći izazov za stranku tek predstoji.
Agenda 2010 - kamen razdora
Nakon ere Helmuta Kohla, dužnost kancelara 1998. godine preuzima Gerhard Schröder. On uvodi "Agendu 2010" kojoj je cilj rezanje socijalne pomoći i pomoći za nezaposlene te smanjenu plaća u svrhu rješavanja problema dugoročne nezaposlenosti. Iako je gospodarska situacija u tom trenutku možda opravdavala taj Schröderov korak, tradicionalisti u SPD-u i tradicionalni birači smatrali su se ostavljenima na cjedilu. Govorili su o prodaji duše stranke. Lijeva stranačka frakcija se otcijepila i ujedinila s nasljednicima bivše istočnonemačke vladajuće komunističke partije. U kasnijoj velikoj koaliciji s Angelom Merkel na čelu, SPD je bio primoran na daljnje ustupke od kojih je na kraju profitirala kancelarka. Neuspjeh na pokrajinskim izborima, česte smjene u stranačkom vrhu i stalne unutarstranačke tenzije utjecali su na gubitak orijentacije SPD-a. Od te slabosti profitirale su druge stranke poput Ljevice ili desničara iz Alternative za Njemačku (AfD).
Konkurencija i slijeva i sdesna
SPD sada ima više konkurenata i našao se u krizi, smatra politolog Poguntke: "Kada je stranaka više, gotovo je neizbježno da one pojedinačno slabe." Osim toga, unutar SPD-a još uvijek "nije definirano bi li se stranka trebala više usmjeriti prema centru ili opet više njegovati ljevičarske vrijednosti". Nakon posljednjih izbora za Bundestag, SPD se htio reformirati i ustanoviti koje će vrijednosti ubuduće slijediti, odbacujući mogućnost formiranja nove velike koalicije. Vrh stranke sada ponovo razmatra tu opciju. U kojoj mjeri SPD može ostati dosljedan svojim idealima za koje se toliko dugo borio i toliko ispaštao? Poguntke sa Sveučilišta u Düsseldorfu smatra da ništa nije isključeno: "Stranka je sada podijeljena između želje da se iz opozicije bolje pozicionira i pritiska da uđe u veliku koaliciju." Još uvijek se ne zna što će članovi stranke odlučiti. "Sve bi moglo završiti teškim porazom vodstva stranke."