Nobelova nagrada i njezini "špijuni"

Povučen i suzdržan, Kjell Espmark svojom se vanjštinom gotovo ni po čemu ne razlikuje od prosječnog Skandinavca. Međutim, ovaj Šveđanin jedan je od najutjecajnijih stručnjaka na području književnosti i dugi niz godina slovio je za „sivu eminenciju“ Povjerenstva za dodjelu Nobelove nagrade za književnost. Espmark je naime 17 godina stajao na čelu ovog uglednog tijela. Član Povjerenstva je i dan danas.   

"Špijunski sustav" Akademije

 Povjerenstvo za dodjelu Nobelove nagrade za književnost sastoji se od pet članova Švedske Akademije i svake godine mora izm mnoštva od oko 400 nominiranih djela izabrati pet potencijalnih kandidata za dodjelu ove nagrade. Nominacije, odnosno prijedlozi dolaze iz gotovo cijelog svijeta a pošiljaoci su u pravilu bivši dobitnici Nobelove nagrade, udruge spisatelja, razne Akademije i mnoge druge institucije. „Prednost je u tome što nominacije dolaze iz svih krajeva, no glavni nedostatak je u tome što su nominirane osobe najčešće stariji autori ili autorice. Mi smo stoga morali organizirati i osnovati jedan poseban „špijunski sustav“ kako bismo uopće došli do nekih mlađih, novih pisaca“, objašnjava Kjell Espmark.

Ova „špijunska mreža“ nakon što je pronašla eventualne kandidate, mora njihova djela prvo dati na prijevod. „Jedan od najvažnijih preduvjeta za dobitak ove međunarodne nagrade je u svakom slučaju dobro razvijen prevodilački sustav neke zemlje, što znači da se u njoj prevode mnogi strani autori“, kaže Espmark i dodaje da su po ovom pitanju velike zemlje poput Velike Britanije i Francuske u relativno lošijem položaju od manjih zemalja kao što je primjerice Švedska. „Kod nas oko 50 posto literature koja dolazi na tržište je strana literatura, znači, prevedena“, kaže on.

Nagrađeno djelo mora biti "idealno"

No, prema kojim kriterijima Povjerenstvo za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, na kraju donosi svoju odluku? Kjell Espmark podsjeća na same početke. Naime, kada je Alfred Nobel 1896. godine u svojoj ostavci neovisnoj Švedskoj akademiji ostavio novac za dodjelu nagrade za književnost, ta Akademija zapravo još nije bila niti otvorena prema svim umjetničkim strujanjima. Sastojala se od nacionalističkih grupa sačinjenih uglavnom od slabo obrazovanog plemstva. Nobelova želja je bila da nagradu za literaturu dobije djelo koje je na “idealan način posebno”. Kako kaže Espmark, ondašnja Akademija je ovu želju interpretirala na svoj način, te su ove prve Nobelove nagrade bile dodjeljenje ne prema kriteriju kvalitete nekog literarnog djela već na osnovu odnosa pojedinog pisca prema njegovoj naciji, religiji i obitelji.

„To se tridesetih godina prošlog stoljeća međutim promjenilo. Tada su izbrani bili prvenstveno autori ondašnjih beststelera kao što su Sinclair Luous i Paul Bac. Nakon Drugog svjetskog rata, Akademija je favorizirala više napredne mislioce poput Hermanna Hessea, Andre Gidea, T.S. Eliota i Wiliama Faulknera, dok su u 70-tim godinama prednost dobili do tada nepoznati majstori pera”, objašnjava Espmark.

I ove godine - posebni kriteriji i iznenađenje

Što se tiče novijeg doba, u 80-tim godinama su kao dobitnici Nobelovih nagrada za književnost dominirali oni najpoznatiji pisci, dok od 90-tih godina prednjači zanimanje za autore “svjedoke vremena”. Ovdje su primjerice nagrađeni bili Imre Kertesz, V.S. Naipaul, Günther Grass i Herta Müller. Kako potvrđuje i švedski stručnjak, kriteriji za dodjelu Nobelove nagrade uvijek su nekako ovisili i o političkoj klimi nekog vremena – iako se ovaj utjecaj mogao primjetiti tek kasnije, po završetku dodjele. Naime, protokoli vijećanja odnosno, sastanaka Povjerenstva za dodjelu Nobelove nagrade za književnost do sada još nikada nisu bili objavljeni; njih se već 40 godina drži pod ključem, daleko od očiju javnosti.

Kako će biti ove godine, Kjell Espmark naravno ne želi i ne smije otkriti. „Ono što međutim smijem reći je da se kriteriji uvijek mijenjaju, tako da je i sama odluka na kraju ipak iznenađujuća“, završava Espmark.

Autor: Daphne Springhorn / Željka Telišman

Odg.ured: N. Kreizer