Novinarka Tobore Ovuorie: „Opet bih to napravila“

Novinarka Tobore Ovuorie je dobitnica ovogodišnje nagrade DW za slobodu govora. Nagrađena je zbog svojih zasluga za slobodu medija u Nigeriji i za svoj istraživački rad o međunarodnoj trgovini ljudima. Novinarka DW-a Mimi Mefo razgovarala je s njom na dodjeli nagrada na Global Media Forumu 2021 u Bonnu.

DW: Nigerijska vlada zabranila je korištenje Twittera u cijeloj zemlji. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

Tobore Ovuorie: Mislim da je zabrana Twittera vrlo nerazumna mjera. Vlada ulaže energiju u pogrešnom smjeru jer trenutno imamo vrlo različite probleme u ovoj zemlji. Na autocestama se otima putnike. Imamo školsku djecu koju se otima, djecu za koje roditelji moraju platiti milijune za otkupninu. Imamo krizu Fulani. Imamo jedan kaos nakon drugog. Imajući u vidu sve to, zabrana Twittera jednostavno nije baš pametan potez.

Ako bi tu energiju koju se investira u zabranu Twittera, investirali u borbu protiv nesigurnosti koja vlada u zemlji ili čak u opskrbu električnom energijom, vjerujem da bi vlada mnogo toga postigla. Zabrana Twittera kod mene uopće ne funkcionira.

Mnogi strahuju da će zabrana Twittera imati negativan utjecaj posebno na novinare. Prije svih na one koji se bave važnim istraživanjima, poput Vas. Što mislite kako će se ovo odraziti?

Ova zabrana se neće odraziti samo na novinare. Znam za mlade Nigerijce koji dugo nisu mogli pronaći posao. Oni su onda osnovali poduzeća. Bila sam čak i mušterija kod nekih od tih mladih ljudi. Ja idem na Twitter i tamo vidim njihove proizvode i ponude. Ako mi se nešto dopadne onda jednostavno odem na web-stranicu i naručim nešto, i to mi oni onda isporuče.

Zabranom Twittera ovi su mladi ljudi lišeni mogućnosti zarade. Nemaju posla, onemogućavaju im poslovanje. Što je sljedeće što ih čeka? Kao novinarka koristim Twitter kako bih otkrila koje su priče u trendu, kako bih napravila ankete i tako dalje. A od zabrane doista se osjećam kao lopov koji se šulja oko vlastite kuće. Sada koristim VPN i nekima od tih VPN-stranica zapravo se i ne može vjerovati.

Kao novinarka ste postali poznati po svojim undercover- istraživanjima. Između ostalog, otkrili ste međunarodnu trgovinu ljudima predstavljajući se kao seksualna radnica. Što su ova istraživanja značila za Vas?

Prije svega u posljednjoj fazi istrage stvari su doista krenule nizbrdo. Bio sam prisiljena da se skinem - a kad kažem skinem, to znači da nisam imala ni gaćice ni grudnjak. Osjećala sam se užasno. Osjećala sam se kao objekt. I to je negativno utjecalo na mene. Kad sam napokon napustila to mjesto, jednostavno sam se vratila kući. Tuširala sam se i gorko zaplakala pod tušem i samo otišla spavati. Ostatak dana više nisam mogla učiniti ništa. Ali to nije jedino što se dogodilo. Ponuđene su mi neke tvari za pušenje. Imam astmu pa stvarno nikada ne bih smjela pušiti. I na kraju sam imala napad astme, hitno sam prebačena u bolnicu i priključena na kisik. Da budem iskrena, samo sam se molila da preživim.

Koji je bio motiv za Vas da se bavite ovom vrstom istraživačkog novinarstva?

Ono što me motiviralo je da sam zbog trgovine ljudima izgubila nekoga vrlo bliskog meni. Ta je osoba bila žrtva trgovine ljudima. Nikad nisam imala priliku razgovarati s njom prije nego što je umrla. To je stvorilo ovaj tihi bijes u meni. Neovisno od toga da sam osobno bila pogođena, jednostavno ne prihvaćam NE kao odgovor. Onog trenutka kad kažem, u redu, učinit ću to, dovedem to do logičnog kraja. Dakle, ako želim poslovati, na primjer, htjeli vi to ili ne, udovoljit ćete mi mojim zahtjevom. Ne prihvaćam „ne” kao odgovor.

Kako Vam polazi za rukom da u zemlji poput Nigerije uskladite svoj posao novinarke koja se bavi istraživačkim novinarstvom i svoju osobnu sigurnost?

Najprije želim naglasiti da je biti Nigerijka i živjeti u Nigeriji već posao sam po sebi. Baviti se istraživačkim novinarstvom znači dodatni posao. No, biti žena i baviti se istraživačkim novinarstvom? To je mnogo, mnogo više posla. Još prije undercover-istraživanja sam naučila da pazim na sebe, ali od tada sam još opreznija. Sjećam se vremena kada sam bila u potrazi za stanom i bio je jedan vrlo lijep stan. Pitala sam kućepazitelja: Ima li još drugih vrata osim glavnih ulaznih? On je rekao: Ne, to je jedini put da uđete i izađete. Rekla sam: Nisam zainteresirana. Vidim da je kuća lijepa, ali ne mogu živjeti na jednom mjestu gdje postoje samo jedna ulazna vrata. Ja praktički živim u bijegu.

Biste li se usudili napraviti još jedno undercover-istraživanje kao ono o trgovini ljudima?

Dopustite mi da to kažem ovako: Bez obzira na to što se dogodilo 2013. godine, zlostavljanje, dugoročne posljedice zbog kojih sam još uvijek na terapiji, ima dana kada se osjećam tako utučeno, sve do danas. Ali kada bih imala priliku ponoviti to ili još jednom napraviti undercover-istraživanje o trgovini ljudima, ponovno bih to uradila. Naravno, bila bih opreznija, sa svim mojim iskustvima koje danas imam. I dozvolite mi da vam nešto otkrijem: nešto se već nazire u tom smjeru.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android