Noć kada je gorio Reichstag

Tisuće Berlinčana hrlilo je uvečer 27. veljače 1933. u smjeru Reichstaga. Vijest se proširila munjevitom brzinom: zgrada njemačkog parlamenta je u plamenu. Stotine policajaca je opkolilo zgradu dok su vatrogasci uzaludno pokušavali suzbiti požar. Na mjestu događaja nisu se okupili samo znatiželjnici, nego i nacionalsocijalističko vodstvo. Tome su prethodili panični telefonski razgovori. Jedan nacionalsocijalit je nazvao ured novog kancelara Adolfa Hitlera: "Recite mu da Reichstag gori!" Joseph Goebbels je na to odgovorio: "Jel se Vi to šalite?" No odmah potom je zajedno sa šokiranim Hitlerom požurio u smjeru zgrade parlamenta.

Strah od komunističkog puča

Hitler je bio uznemiren. Njemu nije bilo stalo do parlamenta kao institucije, do demokracije nikada nije puno držao. Ono što ga je uzrujalo bila je sumnja da su požar podmetnuli njegovi najljući protivnici komunisti u pokušaju da preuzmu vlast. Krajem veljače 1933. nacistička vlast još nije bila učvršćena. Hitler je imenovan kancelarom tek 30. siječnja iste godine.

Na mjestu događaja uhićen je Marinus van der Lubbe, koji je odmah priveden na saslušanje. Ovaj 24-godišnji Nizozemac nedavno je bio stigao u njemački glavni grad. Istražitelji su vrlo brzo otkrili da je bio povezan s komunistima. On je priznao da je podmetnuo požar, ali je tvrdio da je odluku donio samostalno, u znak prosvjeda zbog dolaska nacista na vlast. Hitler mu nije povjerovao. "Ako je taj požar, kao što ja vjerujem, djelo komunista, onda moramo tu ubojitu kugu odmah uništiti željeznom pesnicom!", bjesnio je novopečeni kancelar. I stvarno, Hermann Göring, tadašnji zapovjednik pruske policije, svojim je potčinjenima naredio da upotrijebe oružje bez suvišnih pitanja.

"Za zaštitu naroda i države"

Za nacionalsocijaliste je ovo bila jedinstvena prilika. Hitler je to odmah shvatio. Građani su osjećali duboku nesigurnost. I konzervativna elita u birokraciji, politici i vojsci plašila se komunističkog puča. Policija je odmah iste noći uhitila brojne parlamentarne zastupnike i dužnosnike Komunističke stranke. Mnogi su ljudi otpremljeni u provizorno uređene zatvore gdje su bili mučeni. Neki nisu preživjeli torturu. Do travnja je uhićeno ukupno 25.000 osoba.

Predsjedničkim dekretom su izvan snage stavljeni sloboda mišljenja, okupljanja i medija. Berlinska vlada je dobila široke ovlasti kako bi održala red i mir. Nacisti su time dobili mogućnost da uklone sve svoje neprijatelje. Nepoćudne osobe mogle su završiti u zatvoru bez dokaza i sudske kontrole. Oporbeni mediji su odmah zabranjeni.

Hitler kao spasitelj?

Većina građana je vjerovala ono što je pisalo u mnogim novinama: da su komunisti pokušali izvršiti puč i da su sve provedene mjere bile nužne kako bi se odvratila opasnost od države. Zato se šutke pristalo i na kraj demokratskih sloboda. Hitlera se slavilo kao spasitelja od komunističke prijetnje.

Tko je stvarno podmetnuo požar? Van der Lubbe, organizirani komunistički simpatizeri ili čak sami nacionalsocijalisti? Na kraju krajeva, oni su imali najviše koristi od požara. No, većina povjesničara danas je sigurna da se stvarno radilo o pojedincu Marinusu van der Lubbeu. Adolf Hitler je odmah prepoznao jedinstvenu priliku za učvršćenje svoje vlasti i iskoristio ju. Navodno je gledajući vatru koja je gutala zgradu Reichstaga rekao: "Nema milosti, tko god nam stane na put, bit će uništen." U narednih 12 godina tu je svoju prijetnju i ostvario.