"Noću sam čuo kolege kako plaču"

Nakon što je u mesnoj industriji "Tönnies" u gradu Rheda-Wiedenbrück buknula zaraza koronavirusom, zbog čega je čitav okrug vraćen u "lockdown", u javnost je dospjela istina o katastrofalnim uvjetima u kojima žive i rade radnici s istoka Europe.

DW: U mnogim izvještajima o uvjetima rada u mesnoj industriji govori se o neplaćenom prekovremenom radu. Jeste li i Vi imali to iskustvo? Koliko je trajao Vaš radni dan?

Radnik: Dvije godine sam radio u tvornici„Tönnies". Rijetko kada smo s poslom bili gotovi nakon dogovorenih osam sati rada. Često smo radili dvanaest ili čak trinaest sati. Zapisivali smo prekovremene sate, ali na platnoj listi se ništa od toga nije moglo vidjeti.

Kakvi su bili uvjeti rada?

Vrlo hladno i vlažno. A pokretna traka se brzo kreće. Noću sam u smještaju slušao kolege kako plaču. Imali su strašne bolove, ruke su im bile potpuno natečene. Ali jedni druge smo hrabrili i govorili – izdrži.

Jedan prijatelj me stalno molio da ga povedem, jako je htio raditi u Njemačkoj. Rekao sam mu da ponese barem dovoljno novca kako bi mogao da kupiti kartu za povratak kući. Bio je to dobar savjet, jer nakon jednog jedinog dana kod „Tönniesa", taj moj prijatelj više nije mogao izdržati i vratio se u Rumunjsku.

Je li bilo redovnih kontrola?

Kad bi kontrole došle, brzina pokretne trake se usporavala. Tada nam je posao bio lakši. Ali unaprijed se znalo kada će doći kontrola. Zašto to ne rade nenajavljeno? Samo tako bi kontrolori mogli vidjeli kakva je tamo zaista situacija.

Da li su Vas kao radnika pripremali na takve kontrole?

Rekli su nam da ništa ne govorimo. Po logici: „Ako dođe kontrola, reci da ne govoriš njemački." Iako su neki od nas govorili njemački.

Je li poduzeće na bilo koji način na Vas vršilo pritisak?

Da. Bilo je grozno kada smo bili bolesni: nadređeni su urlali na nas da im se ni u kom slučaju ne pojavljujemo s prijavama za bolovanje. Jednom kad sam se strašno prehladio – što se lako desi, jer smo uvijek radili na niskim temperaturama – izderali su se na mene i onda mi je bilo dosta. Dao sam otkaz.

Jesu li Vaši nadređeni bili Nijemci ili istočni Europljani?

Glavni šef je bio Nijemac, a šef na pokretnoj traci Rumunj. On je morao prevoditi, jer većina radnika nije govorila njemački. To su najčešće bili Rumunji koji su imali sreće da su u školi naučili njemački. Njihovi nadređeni su im naredili da se pobrinu za to da ljudi ne prijavljuju bolovanje.

Kakvi su bili uvjeti u smještaju?

Pojedini smještaji u kojima sam živio su bili vrlo čisti, ali bilo je i izuzetaka. Uvijek je bilo vrlo tijesno. Deset, dvanaest pa čak i četrnaest ljudi bilo je u jednom jedinom stanu. Mjesečni najam koštao je 200 eura po osobi. Zgrade su pripadala rumunjskim posredničkim kompanijama. Jedna rumunjska posrednička kompanija je recimo, uz pomoć bankarskog kredita, kupila čitavu jednu zgradu i onda stanove iznajmljivala radnicima. Ali to jednostavno nije fer, toliko mnogo ljudi strpati u jedan jedini stan.

Mislite li da su te posredničke kompanije glavni problem?

Da. Jedan moj prijatelj je direktno zaposlen u njemačkoj kompaniji i on nema problema. Ne boji se kad ide na posao. Nitko se ne dere na njega i ne vrijeđa ga. Nadamo se da će parlament u Njemačkoj odobriti zakon o zabrani ugovora o djelu.

Imate li kontakt s bivšim kolegama koji i dalje rade u „Tönniesu"?

Da, s dvojicom kolega koji su sada u karanteni. Kažu da su im donijeli dovoljno hrane i vode. Ali vrlo su zabrinuti, jer ne znaju što će dalje biti. Jedan od njih već dugo ima zdravstvenih problema, ali kaže da mu je dobro – barem trenutno.

Identitet rumunjskog radnika je poznat DW-u, on nije htio da mu se objavljuje ime. U međuvremenu radi za jedno drugo poduzeće u Njemačkoj i kaže da je zadovoljan uvjetima rada.