Očajnici u Ateni

Mohamad Mohamadi i njegov sedmogodišnji sin prevalili su dug put. Došli su preko Turske u Grčku i žele dalje, prema sjeveru Europe. U neku zemlju u kojoj se može živjeti, kaže Mohamad. Hladne noći otac i sin provode u predgrađu Atena, u bivšoj sportskoj dvorani koja je postala izbjeglički kamp. Danju odlaze na prometni Trg Viktorija, koji je sastajalište izbjeglica iz cijelog sveta.

Tridesetogodišnji Afganistanac žali se da je hrana u kampu loša, čak ponekad i pljesniva. Zato otac i sin odlaze u grad: „Ovdje u blizini ima afganistanskih prodavaonica. Ponekad dođu stanovnici ili drugi ljudi i donesu nam nešto za jelo“, kaže Mohamded.

Mnogi Afganistanci radije spavaju na otvorenom na Trgu Viktorija. Jedan od njih je Alem Ajubi, koji je sa ženom i djetetom već desetak dana u Grčkoj. Ovaj Afganistanac (32) kaže da su mu kod kuće prijetili talibani: „Bio sam policajac, radio sam sa šefom policije Mustafom Mohsenijem, doprinio sam uhićenju jednog bombaša-samoubojice. Od tada me talibani proganjaju i prijete mi smrću.“

Njegova nada u slobodan život u nekoj zemlji na sjeveru Europe za sada se izjalovila. Otkako je Austrija ograničila priljev izbjeglica, a zemlje balkanske rute zatvorile granice za njegove sunarodnjake, na tisuće njih ostaje u Grčkoj. U srijedu (2.3.) je bilo više od 10.000 izbjeglica u Idomeni, na grčko-makedonskoj granici, u kampu koji je zamišljen za maksimalno 2.000 ljudi.

Alem Ajubi je također proveo četiri noći u tom kampu, pa se u Atenu vratio neobavljena posla. On ima još samo 90 eura i nastavak putovanja si više ne može priuštiti. Je li za njega rješenje podnošenje zahtjeva za dodjelu azila u Grčkoj? „Ovdje se osjećam sigurno, ali čuo sam da u Grčkoj nema posla. Ako se otvori granica onda ću krenuti na put. Ako se to ne dogodi onda mi ne preostaje ništa drugo nego podnijeti zahtjev za azil.“

Bijeg iz Kunduza

Abdulah Arab i njegova supruga imaju konkretan cilj pred očima, žele što prije u Austriju. Iza njih je opasan put od Kunduza na sjeveru Afganistana, preko Irana i Turske, sve do Grčke. Abdulah kaže da je situacija u Kunduzu još uvijek napeta i opasna. Doduše, vladine trupe su ponovo osvojile centar grada, ali predgrađa su i dalje u rukama talibana. „Rat je tamo na svakom koraku, jedan brat mi je tamo ubijen. Zbog toga sam napustio Afganistan“, kaže ovaj tridesetogodišnjak.

Već šest dana su on i njegova žena na Trgu Viktorija u Ateni. Stotine izbjeglica tamo noći na prljavim dekama i bez pristupa sanitarnim čvorovima. Među njima je dosta starijih ljudi na kojima je rat ostavio trag, ali tu su i djeca i tek rođene bebe. Ujutro dođu čistači ulica, a poslije njih ljudi iz humanitarnih organizacija koji dijele hranu. U pravilu svaka izbjeglica dobije sendvič, voće i bocu vode.

Iran ne dolazi u obzir

Više od 20.000 ljudi je zaustavljeno u Grčkoj. Grčka vlada gradi nove kampove uz pomoć vojske. Gužva je posebno velika na bivšem terminalu pirejske luke. Tri tisuće izbjeglica stisnuto je u prostorijama koje su na brzinu zaštićene od vlage i hladnoće. Sahra Huseini je tu sa suprugom i dvije kćerke, a tri sina su već u Njemačkoj, u Wiesbadenu. Ona se nada da će se obitelj spojiti u Njemačkoj: „Nedostaju mi moja djeca, moji dječaci, želim ih vidjeti. Odjednom čujemo da je makedonska granica zatvorena za Afganistance. To je veliko razočarenje. Hoćemo živjeti kao obitelj u Njemačkoj, što ćemo ovdje u Grčkoj?“ Kao i mnoge druge obitelji iz Afganistana, i njezina je dugo živjela u Iranu, prije nego što su u veljači krenuli prema Europi: „Nije nam tamo bilo dobro, a osim toga, nismo imali papire, tamo smo bili ilegalno. Naravno, to je bio veliki problem.“

Sahra Huseini ne želi pričati o smještaju i snabdijevanju izbjeglica u Pireju: „Nismo ovdje da jedemo i pijemo. Hoćemo u Njemačku.“