Obama je raspršio sumnje

Američki predsjednici postaju patetični kada najavljuju nove ratove ili vojne sukobe. Oni izlažu zašto je borba nužna, zašto će na kraju pobijediti i zašto Amerika mora voditi. Ovaj model je u svom najnovijem govoru u Bijeloj kući slijedio i predsjednik Barack Obama. On je opisao zločine terorističke skupine „Islamska država“ (IS). Skicirao je svoj plan kako da uz pomoć Iraka, Kurda, Slobodne sirijske vojske kao i više saveznika pobijedi islamiste. Obama je pokazao osjećaje, objasnio je zašto je samo Amerika u stanju predvoditi koaliciju protiv IS-a

Dobar i jasan govor

Obama je jasno rekao kakva je razlika između akcije protiv „Islamske države“ i ratova u Afganistanu i Iraku: u ovoj akciji neće biti američkih borbenih postrojbi. No Obama je predstojeće „uništavanje“ IS-a usporedio s američkim operacijama u Jemenu i Somaliji. U Somaliji i dalje vlada kaos. U Jemenu se međusobno bore različite grupe. Al Kaidini ogranci su našli utočište u zemlji bez funkcionirajuće vlade. Kada bi pobjeda nad IS-om, kako god je definirali, završila kao druga Somalija ili Jemen, bila bi to katastrofa.

Kraj drugačiji od planiranog

Obama je naveo i rizike koje sa sobom nosi borba protiv „Islamske države“. Ali samo na rubu. Brzo sastavljena koalicija protiv terorista je sve drugo samo ne stabilna. Američki predsjednik je istakao kako Irak ima novu vladu. Međutim, razlike između sunita i šijita su i dalje velike. Iračka vlada još uvijek nema ministra obrane. Kurdi doduše trenutno surađuju s Bagdadom. Međutim, na kraju ipak žele svoju neovisnost i vlastitu državu. Obama je istaknuo i uljepšane slike o obuci Slobodne sirijske vojske u Saudijskoj Arabiji. Ali tko zna bi li ti borci opstali na bojnom polju protiv postrojbi „Islamske države“ koje se većim dijelom sastoji od profesionalnih bivših iračkih vojnika. Obama ne bi bio prvi američki predsjednik koji s puno optimizma ulazi u rat i koji kasnije otkrije, da se sve završilo sasvim drugačije od očekivanog.

Cilj je postignut

Predsjednik je ovim govorom želio rastjerati dvojbe u to da nema strategiju u borbi protiv „Islamske države“. Sumnje u to kako više ne vjeruje u posebnu američku ulogu u svijetu. Sumnje u to da može biti jak vrhovni vođa koji donosi teške odluke. Sve ovo mu je uspjelo.

Njegove riječi imat će više težine ako ga u sljedećih nekoliko dana podrži Kongres i odobri novac za predstojeće sučeljavanje s islamistima. Onda to ne bi bila samo nada jednog američkog predsjednika. Tako bi izgledala stvarna i stabilna američka strategija koju podržava cijela politička elita u zemlji.