Običan Božić u neobičnom selu

Koncept SOS Dječjeg sela je osmišljen u Austriji nakon 2. svjetskog rata kako bi se zbrinula ratna siročad. Djeca su povjeravana takozvanim SOS majkama i živjela su u zajednicama koje posve nalikuju pravim obiteljima. Danas diljem svijeta u 132 zemlje postoji više od 450 SOS Dječjih sela, od čega su u Hrvatskoj dva. Jedno je smješteno na pola puta između Siska i Zagreba u Lekeniku gdje postoji 15 SOS kuća, dok je drugo u slavonskim Ladimirevcima u kojima je jedna kuća više.

Prilikom smještaja u SOS obitelj pozorno se pazi da braća i sestre žive zajedno u istoj kući, a za zbrinjavanje djece nije važna rasna, nacionalna ili vjerska pripadnost. "Dijete kroz SOS program dobiva dobre izglede da za sebe nađe ono što mu treba. Tamo gdje je šteta nastala, trudimo se popraviti“, kaže voditelj SOS zajednice mladih Dražen Virag.

Sretno djetinjstvo kao zadatak

Jedna od SOS mama iz Lekenika Nada Dujmović trenutno odgaja četvero djece, a nekada ih je u njezinoj SOS obitelji znalo biti i do sedmero. Do sada je, kaže, odgojila 12 djece. Njezin posao obuhvaća konstantnu brigu o djeci, 24 sata dnevno, no kaže, ne žali što se bavi ovim izuzetno teškim, odgovornim i zahtjevnim poslom. "Već sam 18 godina tu pa je jasno da ga volim i da sam se tu pronašla“, priča za DW.

SOS obitelj, objašnjava, funkcionira kao i svaka druga obitelj, ali bez potpore baka i djedova. "Sve je tu. I vrijeme za igru, pisanje zadaća, kuhanje, odlaske liječniku, spremanje, priredbe, roditeljske sastanke... Baš kao i u bilo kojoj drugoj obitelji“, kaže Dujmović.

Kontakt s djetetom zadržava i nakon što ono napusti njezinu kuću. Srećom, tu je internet za svakodnevno komuniciranje, a vikendi i blagdani su rezervirani za posjete. Naime, kada dođe vrijeme za srednju školu, djeca odlaze u takozvane zajednice mladih gdje ih čeka priprema za "odrasli“ život. "Strašno im godi ta njihova odgovornost“, priča SOS mama. "Vjerujem da su naša djeca sretna. Cijelo vrijeme se trudimo da budu zadovoljna i da steknu sigurnost u sebe“, nastavlja i dodaje da djeca iz SOS sustava skrbi i nakon odlaska imaju na koga računati.

Kolači, jelka, darovi…

A božićni blagdani u SOS Dječjem selu u Lekeniku protječu veselo. Organiziraju se brojne priredbe, kiti se jelka, već nekoliko dana ranije se peku kolači, čeka se ponoćka uz pjesmu, potom se otvore darovi nakon čega slijedi spavanje. Svatko pridonosi prema svojim mogućnostima, napominje naša sugovornica. "Ako odemo negdje drugdje, sve je isto kao i u svakoj drugoj obitelji. Samo što naša djeca dodatno uživaju u brojnim priredbama, okupljanjima i predstavama u kojima sudjeluju. Svaki dan se nešto događa.“

I u zagrebačkoj SOS zajednici mladih sve je spremno za božićno slavlje. U kući smještenoj na obroncima Medvednice živi deset srednjoškolaca koji su iz SOS sela stigli u Zagreb na školovanje. O njima se brinu četiri odgajatelja - stručnjaka koji im u svakom trenutku pomažu u rješavanju životnih problema. Kako nam priča voditelj zajednice Dražen Virag, mjesto je to gdje stječu samostalnost i životne vještine. Uz pomoć pedagoga, samostalno kuhaju, peru rublje, čiste i pospremaju. Iz kuće je u proteklih 16 godina izašlo 45 mladih osoba koje sada žive samostalno. "I nakon što odu, o njima skrbimo još tri godine dok ne stanu samostalno na svoje noge“, kaže Virag i dodaje da je nedavno kuću napustilo devetero mladih koji sada rade ili studiraju.

Samo jedna u nizu kuća u ulici

U zajednici koja funkcionira kao prava obitelj, tinejdžeri uz pomoć odgajatelja prolaze sve probleme koje nosi njihova dob; prve ljubavi, žensko zdravlje, izlaske, integriranje u društvo, pričaju nam odgajateljice Suzana Vičik i Maja Bekavac. A koliko su ovi tinejdžeri dobro integrirani u svoju sredinu govori činjenica da ih često posjećuju školske kolege. Sama je kuća, koja se također ne razlikuje od ostalih obiteljskih kuća u ulici, postala mjesto za druženje uz palačinke s vršnjacima iz susjedstva.

Iako imaju potpuno novi život, ova djeca nisu istrgnuta iz svojih obitelji, već se pokušava očuvati njihov kontakt s roditeljima i rođacima. "Smatramo to vrlo važnim. Ma kako se negativno posložile neke stvari u životu, trebaju imati priliku s vremenske distance pogledati na ono što imaju i znaju kako bi mogli kročiti dalje u život“, kaže Virag.

"Naša priča nije Oliver Twist"

A kada zakorače u samostalan život djeca iz SOS zajednice mladih i dalje ostaju povezana, baš kao da su braća i sestre. Pričaju nam to Kristina, Lucija, Matea i Dalibor koje smo zatekli u kući na predbožićnom okupljanju. Oni su formalno napustili zajednicu. Kristina nam priča da se zaposlila, ali i da se priprema za studij. Rado bi studirala socijalnu pedagogiju i jednoga dana, možda, radila u jednoj ovakvoj zajednici. Lucija živi s dečkom i trenutno mijenja posao. Traži posao koji bi joj dao više slobodnog vremena, jer i ona želi nastaviti školovanje uz rad. Matea isto radi i priprema se za fakultet. "Živim u unajmljenom stanu, položila sam vozački ispit i sad se brinem za mačku i sebe“, priča nam. Dalibor pak živi u studentskom domu i studira računarstvo.

Uglas kažu kako ih za SOS zajednicu mladih vežu lijepa sjećanja. "Sada sam sama u stanu i kuham samo za sebe, ali uvijek skuham više. S jedne strane je dobro živjeti sam, ali s druge nije“, priča Kristina.

Svi potvrđuju da nisu nikada bili stigmatizirani zbog života u SOS zajednici, već da im je u nekim prilikama to bila i prednost. Ono čega se groze jest osjećaj sažaljenja koje bi ljudi mogli imati prema njima. Upravo zbog toga Lucija nakon nekog vremena novim ljudima u svojem životu kaže gdje je i s kim odrasla. "Priča o Oliveru Twistu u našem slučaju ne stoji, već je potpuno obrnuta“, zaključuju dok odgajateljica Suzana Vičik napominje da sažaljenje nikada ne pomaže. "Ono što pomaže je upoznati mladu osobu, njezine karakteristike i podržati ju da bude vrijedna, da hoće i da može.“

Donacija je sve manje

No ova su djeca i njihovi odgajatelji itekako svjesni da za pružene mogućnosti trebaju zahvaliti donatorima, što individualnim, što tvrtkama od kojih ih neki prate i čitavo desetljeće. Jer, napominje, voditeljica "fundraising“ odjela Marinka Šenjug, SOS obiteljima je potrebno sve što je treba i drugim obiteljima.

Kriza je, očekivano, stanjila račune i brojnih tvrtki pa je pad donacija primjetan već od 2009. godine, čak za 25 posto. Individualni donatori također smanjuju darovane iznose, ali i dalje ostaju vjerna i nezamjenjiva podrška. "S poduzećima nastojimo ostvariti dugoročne suradnje jer smo mi dugoročni obiteljski koncept skrbi za 240 djece i mladih koji su kod nas pronašli siguran dom", napominje Šenjug i kaže nam da država u financiranju ove, za hrvatske prilike rijetko lijepe i pozitivne, priče sudjeluje s 36 posto ukupnih sredstava.