"Ako se dogodi jednom, dogodit će se opet"

Marija iz Niša (pravo ime poznato redakciji) primijetila je da u braku nije sve u redu tek kada je zatrudnjela. I ranije je, doduše, sa suprugom bilo svađa, ali su one učestale kada je ostala u drugom stanju, iako je dijete bilo planirano. „Beba je imala dva mjeseca i on ju je držao na rukama. Svađali smo se, više se i ne sjećam oko čega, i u jednom trenutku moj suprug je bebu bukvalno ispustio na krevet i zaletio se i udario me tri puta šakom u rame", sjeća se ona.

„Bio je dovoljno svjestan da me ne tresne u glavu. Pozvala sam policiju, policija je stvarno brzo stigla, odveli su ga službenim vozilom, a meni rekli da dođem za pola sata. Ispitivali su nas u odvojenim prostorijama i tu smo se rastali", sjeća se ona. Kaže da su joj u Centru za socijalnu skrb savjetovali da se pomiri s mužem „jer se to dogodilo prvi put", ali ona je ostala pri svome. „Nisam željela davati drugu šansu jer znam da, ako se dogodi jednom, dogodit će se opet, za mjesec dana, za pet godina, svejedno je", kaže Marija.

Krvavi srpanj

U samo sedam dana mjeseca srpnja izgubljena su tri života od kojih je jedan dječji, ranjeno je troje ljudi, a u oba slučaja ubojstva su počinili nasilni bivši muževi i očevi u ili ispred centara za socijalnu skrb. U Novom Beogradu je 5. srpnja ispred svoje troje djece Milan Lovrić udarcima kamenom u glavu ubio suprugu Olgu u vrijeme kada je došao vidjeti svoju djecu, a potom se bacio pod vlak. Sedam dana kasnije u Rakovici je Marko Nikolić ubio svoje četverogodišnje dijete i bivšu nevjenčanu ženu te ranio troje prolaznika koji su htjeli smiriti svađu ispred Centra za socijalnu skrb. Nikolić je potom uhićen.

Psihoterapeut Ivajlo Ilijev kaže kako je znakovito to što su se ubojstva dogodila baš ispred centara za socijalnu skrb. „Centar za socijalnu skrb ovdje je na određeni način simbol inertnosti i jalovog odnosa države prema svom građaninu. Ima tamo sjajnih ljudi koji svoj posao rade kako treba, međutim sustavno ne postoji nikakva mogućnost da ta ustanova na bilo koji način učini nešto bitnije za građane“, kaže Ilijev za DW.

Tek su ove tragedije pokrenule kontroverzne diskusije o obiteljskom nasilju. Djelotvorni sustav je zatražen i s prosvjeda u Nišu gdje su se udruženja „Porodična filharmonija“ i „Centar za devojke“ okupila ispred Centra za socijalnu skrb u pješačkoj zoni.

„Naša poruka je da sve institucije moraju biti usuglašene u odlukama, ne mogu reći koja institucija je najodgovornija za ovakve strašne situacije. Nekad policija smatra da ne treba reagirati, nekad Centar, nekad sud ne procjeni kako treba, ali smatramo da se trebaju svi podjednako baviti istim problemom, imati ista mjerila u donošenju odluka, na primjer tko smije vidjeti dijete i u kojim okolnostima", kaže za DW Milica Bugarin, predsjednica udruženja „Porodična filharmonija“. „Ako dozvoliš da nasilnik viđa dijete, moraš osigurati i majku i dijete da ne postoji nijedan promil šanse da se nešto dogodi. Nijedan promil! A ne da se dogodi strašno ubojstvo!"

Nedovoljno oštre kazne?

Doktorandica na katedri Kaznenog prava Pravnog fakulteta u Nišu Milica Stanković provela je istraživanje na području grada upravo o nasilju u obitelji. Prema ovom istraživanju, čak u 27 posto slučajeva je počinitelj isto kazneno djelo počinio i ranije, dok je 42 posto njih počinilo druga kaznena djela. Milica Stanković smatra da, iako je preuzela odgovornost donošenjem Zakona o sprečavanju nasilja u obitelji, država stalno mora poboljšavati mehanizme podrške i pomoći.

Kako kaže naša sugovornica, neophodna su i reforma Kaznenog zakona i oštrije kazne. „Sudovi moraju izricati strože zatvorske kazne počiniteljima tako da utječu na njih kako više nikada ne bi ni pomislili na izvršenje nasilja prema članu obitelji, te da istovremeno pokažu žrtvi da brinu o njoj“, kaže Stanković. Dodaje da u 17 posto slučajeva počinitelj biva oslobođen jer nasilju ne prisustvuje nitko osim žrtve i nasilnika, a „žrtva ne želi svjedočiti iz straha od novog nasilja".

Koliko se i kako primjenjuje novi zakon? Koliko se u Srbiji prijavljuje nasilje u obitelji? Odgovore na ta i druga pitanja DW danima ne dobiva od MUP-a, unatoč obećanjima.

„Ima svakakvih žena"

A koliko je društvo svjesno da se mora uključiti u rješavanje problema pokazuju i prosvjedi održani ovim povodom. Na okupljanju u Nišu bilo je tek dvadesetak ljudi – mahom aktivistkinja, možda još koja mlada majka. Milica Bugarin iz „Porodične filharmonije“ vidno je razočarana time. Možda je, kaže, odaziv bio mali jer je radni dan, ali i zato što se većina žena plaši javnog nastupa.

Prolaznici su u hodu čitali transparente, a po koji muškarac je dobacio da „ima svakakvih žena“, ili da „nisu uvijek muškarci krivi", bilo je psovki, ali i pohvala. Jedan od rijetkih muškaraca na ovom prosvjedu kaže da „ovo nije ženski skup“ i da „građani trebaju izraziti nezadovoljstvo zbog neučinkovitosti institucija, da se odgovorni zamisle i odluče baviti se svojim poslom".

Strah zbog prijetnji

Marija s početka priče zbog posla nije otišla na prosvjed. Poslije fizičkog nasrtaja se razvela od nasilnog muža. Tek tada je saznala da nije bila njegova prva žrtva već da je on prije desetak godina maltretirao i svoju majku. Ipak, po odluci suda, već nekoliko mjeseci tri puta tjedno dovodi dijete u park – da se vidi s ocem. Dijete sada ima dvije godine i, kako naša sugovornica kaže, bivšeg supruga ne doživljava kao tatu. Budući da se ponekad ne stignu usuglasiti oko termina, bivši muž zna i zaprijetiti.

„Nekad pobjesni, pa mi je prije dva tjedna prijetio da on poznaje ljude koji su se ponudili da me prebiju, da ja tri dana neću vidjeti dijete, pa da vidim kako papir ništa ne znači“, kaže ona i dodaje da ju je to prilično uznemirilo. Savjetovala se s odvjetnikom – novim zakonom je za zastrašivanje propisana kazna do tri mjeseca zatvora. „Ali što onda?", pita se. „Nije mi svejedno, ne znam što da radim. Posebno poslije ubojstava ovih žena. Nisam više sigurna da su to samo priče, tim više što je komentirao ta ubojstva riječima: 'Sigurno ga je žena isprovocirala'."