Obrazovani. Uspješni. Romi.

Silvija Nešić (22) nije prva u obitelji koja se muzički školuje, ali je prva koja je upisala fakultet. Studira glazbu, svira klavir, pjeva u akademskom zboru i puno putuje. U slobodno vrijeme, kao članica NVO „Ternipe“ (na romskom Mladost) mlade Rome bodri da se školuju. „Trudim se da posebno djevojčicama koje su ugroženije od dječaka budem primjer da ostanu u školi i da se sve može kad se hoće.“

„Oduvijek sam znala da ne želim ostati samo na srednjoj školi, i pošto volim djecu upisala sam visoku školu za odgojitelje“, kaže Cecilija Vajc (21). Njezin uspjeh je utoliko veći što je već deset godina u nekoliko hraniteljskih obitelji. Nada se da će kad završi studij što prije naći posao u nekom vrtiću i moći plaćati stan jer tada gubi pravo da ostane u sustavu hraniteljskih obitelji.

U "mahali" živi i Turkijan Redžepi (44), koji se sa svojim udruženjem i produkcijskom kućom bavi problematikom romske zajednice u Srbiji, a prilozi koji se mogu naći na internetu, bave se pitanjima koja tište Rome.

Djeca vole pozirati pred kamerom! „I ranije sam radio kao novinar, a na ovu ideju sam došao 2013. kada na Dan Roma nitko od medija u Nišu nije to ni spomenuo. Imao sam neku kameru i počeo sam snimati. Tako je nastala produkcijska kuća „Roma world“, kaže Turkijan Redžepi.

Ajša Alić (40) radi kao pedagoška asistentica u jednoj niškoj osnovnoj školi. Kaže da je njezino zanimanje nastalo kao projekt romskih asistenata u nastavi, da bi kasnije bilo prepoznato kao potreba, pa danas postoji u cijeloj Srbiji. „Pedagoški asistent je veza između obitelji, škole, učenika i lokalne samouprave. Radim u redovitoj i dopunskoj nastavi sa svom djecom koja trebaju pomoć u učenju.“

Ajša tek zadnjih 15 godina zbog posla živi u romskom naselju. Kaže da su roditelji svjesniji nego prije da je škola važna, ali da sada s udrugom pedagoških asistenata radi na rješenju drugog problema. „Romska djeca najčešće ne idu u vrtić, a jedan od razloga je i taj što se to plaća. Mi ih želimo u sustavu kako bi na polasku u prvi razred bili jednaki sa svojom generacijom većinskog naroda.“

Nataša Petrović (37) se također posvetila djevojčicama i djevojkama iz seoskih područja, i kao pedagoška asistentica, i kao trenerica ženskog nogometa. Ovo drugo joj je hobi već godinama, u njemu najviše uživa. „Za loptu oduvijek znam, ona me je oduvijek zanimala. Bila sam u ŽFK Mašinac 13 godina, a bila sam i član omladinske reprezentacije. Sad sam već dvije godine trener ŽFK Morava iz Žitkovca.“

Diplomirana novinarka Ana Saćipović (61) svoja pisanja usmjerila je na projekte namijenjene za pomoć ženama Romkinjama. Direktorica je Udruženja Romkinja „Osvit“ i više od 20 godina se bavi ovim problemima. „Jedan od značajnijih projekata je S.O.S. telefon za žene i to na romskom i srpskom jeziku, inače prvi na romskom jeziku u Europi“, ponosno ističe Ana.

Iako je diplomirala na psihologiji godinu dana prije roka Anita Cekić (32) ne radi u struci već kao pedagoška asistentica i stručna suradnica za djecu koja školu pohađaju po inkluzivnoj nastavi. Nedavno je postala mama, a vrijeme trudnoće je iskoristila da postane i psihoterapeutica. „Ja ne prestajem raditi na sebi i dalje se nadam da ću raditi u struci, prije svega zbog samoostvarenja“, kaže ona.

Osman Balić (66) je inženjer. Svoje inženjerske dane proveo je u Institutu Edvard Kardelj i Institutu Mašinske industrije, a posljednjih 20 godina se bavi pitanjima Roma. Kaže da u vrijeme kad je on studirao nije bilo uobičajeno da Romi upisuju fakultete, mada nije bilo prepreka za to. Svojim najvećim uspjehom smatra mikrofilmovanje rendgenskih snimaka i slične inovacije koje je unio kao inženjer.

Kada je riječ o romskim pitanjima, Osman Balić je posebno ponosan što je pokrenuo pitanje sigurnosti Roma u romskim naseljima. Osnovao je 19 dobrovoljnih vatrogasnih društava u romskim naseljima gdje su nabavljeni vatrogasni aparati za gašenje požara, budući da ova naselja imaju vrlo lošu infrastrukturu.