Odgovornost Europe
15. prosinca 2020
14.12.1995., bio je to jedan četvrtak, u Parizu je potpisan "Daytonski sporazum" koji je okončao krvavi rat u Bosni i Hercegovini. Jedan časnik američke vojske je u isto vrijeme ušao u uredništvo TV-postaje Mirovnih postrojbi UN-a u Zagrebu u kojem sam u to vrijeme radio.
Htio se raspitati o jednom mjestu u BiH kamo je trebao biti prekomandiran u okviru mirovne misije NATO-a. Mirovna misija UN-a je od 1992. pokušavala postići mir u BiH, NATO-misija je taj mir sklopljen u Parizu trebala održavati.
Američki časnik nas je najozbiljnije zapitao: "Čuo sam da u BiH žive ponosni muslimani, ponosni Hrvati i ponosni Srbi. Ali tko su onda ti 'Bosanci'?" - upitao je američki vojnik. Moji kolege s UNTV-a i ja, koji smo u tom trenutku već nekoliko godina izvještavali o ratu u BiH, prasnuli smo u smijeh kad smo čuli to naivno pitanje. Bosna je već godinama bila tema u europskim medijima.
No, kasnije mi je postalo jasno da je ovaj američki časnik ovim pitanjem možda nesvjesno pogodio srž problema: Previše građanki i građana BiH i danas ne samo što nisu ponosni na svoju zemlju. Oni ne žele niti biti Bosanaci. I to ima svoje razloge.
Ostavština rata
Riječ Bosna do danas podsjeća na razdoblje od travnja 1992. do prosinca 1995. tijekom kojeg su se u ovoj balkanskoj državi oružane snage tri najveće etničko-vjerske grupe, muslimanskih Bošnjaka, katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba, žestoko borili jedni protiv drugih. 100.000 osoba je izgubilo život, milijuni su protjerani iz svojih domova.
Mirovnim sporazumom iz Daytona i pripadajućim Ustavom, Bosna i Hercegovina je doduše održana kao država, ali kao komplicirana konstrukcija sastavljena od etničkih "entiteta" na čelu s nacionalističkim političarima koji su i vodili rat.
Jadni uvjeti
Tu treba pridodati i činjenicu da Daytonski ustav u mnogim slučajevima zahtijeva jednoglasne odluke tako da politika u BiH funkcionira u interesu građana jedino kada političari pokažu izvjesnu razinu spremnosti na kompromis. A upravo to je vrlo rijetko slučaj jer su se nacionalisti na vlasti dobro snašli u postojećem sustavu.
Pritom se uvjeti u BiH ne mogu nikako drugačije opisati nego kao jadni. Zemlja je više-manje u potpunosti deindustrijalizirana, službena stopa nezaposlenosti se kreće oko 25%, kod mlađih od 25 godina čak 60 posto. Životni standard iznosi oko jedne trećine EU prosjeka. Svakodnevica je obilježena siromaštvom, korupcijom i zagađenjem okoliša.
Glasanje odlaskom
S obzirom na to da se svih ovih godina, unatoč svim izborima, ništa nije promijenilo, svake godine iz zemlje iseli na desetine tisuća, prije svega mladih i dobro obrazovanih. To je loše za zemlju ali dobro za nacionaliste koji se s pravom pribojavaju da bi bijes tih mladih u jednom trenutku mogao eksplodirati.
Iseljavanje stabilizira moć nacionalista. Oni i dalje kontroliraju ono malo radnih mjesta u zemlji koja dijele svojim sljedbenicima. Iseljavanje mladih osim toga ubrzava starenje društva. Po načelu: posljednji neka ugasi svjetlo.
Demokraciji je potrebno blagostanje
Povijest svih uspješnih demokracija pokazuje: slobodna društva funkcioniraju samo tamo gdje vlada kakvo-takvo blagostanje. Pritom je već godinama jasno što bi politika u Bosni i Hercegovini trebala poduzeti: stvoriti uvjete za investicije i ponovnu industrijalizaciju zemlje kako bi se podigao standard.
No više je nego jasno zašto to nacionalisti ne čine: to bi značilo kraj njihove vladavine. Stranke koje se ne temelje na nacionalističkim idejama u isto vrijeme nisu u prilici stvoriti uvjete za blagostanje jer nikada nisu dovoljno dugo na vlasti. Tako iz same Bosne i Hercegovine ne može krenuti proces promjene. On mora, slično kao i Daytonski mir iz 1995., biti iniciran izvana.
Šansa zvana Biden
Vodeća snaga kod mirovnih pregovora 1995. su bili Amerikanci. Nakon što su europske zemlje godinama bezuspješno pokušavale okončati rat u Bosni i Hercegovini, tadašnji predsjednik Bill Clinton je sukobljene strane u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson pored grada Daytona u američkoj saveznoj državi Ohio mješavinom ultimatuma i obećanja doveo do sporazuma.
No od tada je uloga Europe u BiH postajala sve važnijom. Tamo je sada, umjesto NATO-ove mirovne misije stacionirana europska. To ima smisla. Na kraju krajeva se BiH i nalazi na Starom kontinentu. Dolaskom Joea Bidena na vlast, EU je u balkanskoj politici dobila pouzdanog američkog partnera. Ovo je pravi trenutak za Europu da aktivnije shvati svoju odgovornost u Bosni i Hercegovini.
Protivnici BiH i Europe
No trenutno stanje Europske unije pokazuje poteškoće u donošenju odluka. To je vidljivo i iz svađe oko proračuna koji pokazuje svu beskompromisnost nekih aktera. To ne utječe samo na politiku prema Balkanu nego ukazuje na potrebu odustajanja od principa donošenje jednoglasnih odluka. Europskoj unija treba više demokracije, isto kao i Bosni i Hercegovini.
Multinacionalna Europa i multikonfesionalna Bosna i Hercegovina ne samo da se suočavaju sa sličnim poteškoćama, nego i s istim protivnicima: autokratskim državama poput Rusije ili Turske, totalitarnom Kinom, fundamentalističkom Saudijskom Arabijom kao i desnim i inim populistima i vjerskim fanaticima. Svi oni odbacuju jednu jedinstvenu demokratsku EU kao i ujedinjenu i demokratsku BiH.
Malo vjerojatno ali ne i nemoguće
Nakon mnogih godina europske kontrole, Bosna i Hercegovina bi napokon trebala i službeno postati EU protektorat, na ograničeno vrijeme i s jasno definiranim ciljem: ovu malu balkansku zemlju učiniti spremnom za članstvo u EU. I žiteljima ove zemlje napokon dati razloga da rado budu građanima Bosne i Hercegovine.
Istina, ovakav razvoj događaja, s obzirom na uvjete koji tamo vladaju i aktualne problema s kojima se suočava Europska unija, se čini malo vjerojatnim. No on nije nemoguć. I u svakom slučaju bi i za BiH i Europu bio bolji nego trenutna agonija.
Njemački književnik Kurt Tucholsky je 1932. napisao: "Jedan Židov je svojedobno rekao: 'Ponosan sam što sam Židov. Ali i ako nisam ponosan, opet sam Židov. Zato je najbolje da sam odmah od početka ponosan!'". Ovakav stav bi dobro došao mnogim građanima Bosne i Hercegovine. Ali i ostalim Europljanima.
Rüdiger Rossig je urednik na DW-u. 1995/96. je radio kao reporter na UNTV-u. Njegov dokumentarni film "Bosna i Kosovo - zaboravljeni europski protektorati" je 2017. prikazivan na javnim servisima ZDF/Arte.