Odlazak najstarijeg zagrebačkog šišača i brijača

Svi muškarci koji se pitaju kako je šišanje izgledalo kod starih 'brica' u sedamdesetima, imaju posljednju šansu isto doživjeti kod Ivana Prgometa, na čijem salonu stoji oldtimerski natpis 'Frizer za muškarce', i koji se nikada ne laća škara ili britvice a da prije ne odjene kutu. Da, tako je to bilo nekada, kada je šišanje muškaraca bilo muški posao, a ne kao danas. A što je danas? 'Danas više nema razlike između muških i ženskih frizera. Mlade cure se petljaju u naš posao i privlače mladiće da se kod njih ošišaju. Muški saloni umiru', žali se Ivan koji školjca frizerskim škaricama već pedeset godina, i kontemplira zatvaranje salona nagodinu.

Interijer iličkog frizera za muškarce ostao je nepromijenjen desetljećima. Prostorom dominiraju tri ogromna profesionalna frizerska stolca koje je zagrebački brico nabavio još početkom sedamdesetih a kaže da su zajedno koštali kao jedan novi 'Fićo'. Ispred stolaca lavaboi, stare drvene kredence i kojekakve zastavice i priznanja dok u kutu radnje visi bojler. Pored njega su vrata s natpisom 'Ulaz za dame'. Naime, Ivan je nekada zapošljavao i frizerku koja je u susjednoj sobi držala salon za žene. Ali, prvo raščistimo terminologiju. Muškarci su nekada išli na šišanje i brijanje, žene na frizure i češljanje.

'Češljaonica je bila ženski frizeraj. Muškarci su imali brijačnice. Danas više nitko ne zna obrijati ili modelirati bradu. Cure koje izlaze iz frizerske škole nemaju o tome pojma. Nisu one krive. Nema ih tko naučiti. Ovih klasičnih brijačkih radnji više nema u Zagrebu. Ja sam najstariji', reče mi Ivan dok ulazimo u priču kako su se frizure promijenile unazad tridesetak godina. Kaže da više nitko ne zna napraviti klasičnu mušku frizuru. Zvuči malo neodređeno pa tražim dodatnu elaboraciju.

'Klasična muška frizura je jako precizan posao. Zato je mladi frizeri i izbjegavaju. Treba sve ravno podšišati, oko uha napraviti fazone, pa prijelaz otraga. Išao sam na natjecanja, znam kako to ide. Žiri bi gledao desetinu milimetara, toliko si morao ujednačeno podrezati', upućuje me Ivan u frizerski klasicizam koji se ne tiče samo kose nego i brade. 'Urediti bradu može samo majstor koji je smiren i rijetki je znaju modelirati. Mlade frizerke mi često šalju svoje klijente koji su ih tražili brijanje', kaže posljednji zagrebački brijač koji radi britvicom.

Da ne bi ispalo da Ivan zna složiti jedino frizure iz ranih sedamdesetih, u svojoj je karijeri radio sve i svašta, od nekad popularnih 'bit-frizura', što je zapravo 'beatlesica', ili kako se to narodski kaže 'na kahlicu' ili 'na teču', pa sve do panerskih irokeza. Ipak, ne treba imati šesto čulo da bi pogodili kako su mu najmilije 'prave klasične muške frizure'. Ivanov je dojam da muškarci više ne drže do sebe kao nekada, pa se iščuđava tipovima koji su skoro potpuno ćelavi, a otraga nose rep, ili ljudima s lijepom bujnom kosom koji se šišaju na nulu.

'Ljudi nešto žele, a ustvari ne znaju što žele. Danas kao da vrijedi pravilo da što više unakaziš čovjeka, to si veći stilist. Dečko, na primjer, ima krasnu kosu, pa se ošiša na 'ćelicu' i misli da je moderan. Kada obuče odijelo onako ošišan, glava mu strši kao bundeva', ispalljuje stari frizerski klasičar koji priznaje da ne radi moderne frizure jer bi mu oduzele previše vremena.

S klijentelom koja se osipala, Ivan jedva uspijeva poplaćati račune. Priznaje kako radnju i dalje drži iz – društvenih razloga. 'Imam stalne mušterije, ima i nekih susjeda, mahom ljudi koji traže klasiku, jer mladi frizeri to ne znaju napraviti. Najbolje je išlo u sedamdesetima, dok je zadnjih šest, sedam godina prilično loše. Trebao sam otići u mirovinu prije deset godina, sada mi je sedamdeset i jedna, ali teško mi je rastati se od mušterija od kojih su mi neki postali kao obitelj', veli Ivan koji je čini se ipak prevalio psihološku barijeru i razmišlja o nekoliko opcija nagodinu. Prostor bi iznajmio da bude kafić ili dućan.

Ne isplati mu se ostavljati posao nekom drugom. Tko god da preuzeo ne bi od muškog šišanja mogao platiti najamnimu, kaže mi. Žao mu je namještaja. 'Dolaze mi iz Londona i Pariza i mole me da ostavim radnju, da ništa ne diram u njoj, jer se ionako frizerski saloni vraćaju na starinski dizajn, pa neki od najpopularnijih salona u svijetu šišaju ljude na drvenim stolcima', veli stari majstor.

Žao mu je što se mora pozdraviti sa strukom. Plemenita je, veli, ne možeš se obogatiti ali si u kontaktu s ljudima. 'Iz godine u godinu si mislim, ići ću sad, ići ću sad, ali onda ipak ostanem', priznaje na kraju Ivan. Jest da mi je rekao da sam ošišan kao ženska, ali tko bi mu zamjerio?