Opća nesigurnost

Vjerojatnoća da u Kölnu, Münchenu ili Leipzigu postanete žrtva islamističkog atentata je ekstremno mala. Bez obzira na to, Nijemci se već godinama toga najviše boje. Emocionalno razumljivo je to nakon slika Pariza u studenom 2015. Slični prizori viđeni su u Londonu (2005), Madridu (2004) ili New Yorku (2001). Takvi napadi u glavama zapadnog i prosvijećenog svijeta ostavljaju jači utisak u Afganistanu, Iraku, Siriji ili Nigeriji, u zemljama, koje ne samo što su zemljopisno daleko, već su udaljene i u kulturološkom i vjerskom smislu.

Kada u Bagdadu ili Abuji eksplodiraju bombe i raznesu stotine ljudi, u Njemačkoj nitko i ne pomišlja da mu je ugrožena sigurnost. Ako međutim u Parizu, kao ovoga četvrtka, u blizini policijske stanice ubiju muškarca koji uzvikuje "Alahu ekber!", onda se Njemačkoj pojavi osjećaj da se terorizam opasno približio. A kako bi se tek uzbudili da se tako nešto dogodi u Berlinu? Pa ipak moramo im poručiti: "Ne bojte se, Njemačka neće dospjeti izvan kontrole!"

Njemačka - otok sretnika

U usporedbi sa zemljama širom svijeta, Njemačka je sigurna. Bez obzira na to je hitno potrebno pričati o stvarima, koje se dugo i iz različitih razloga tabuiziraju. Nakon seksualnih nasrtaja u novogodišnjoj noći u Kölnu u više njemačkih gradova se o tome rasplamsala rasprava. I dobro je što je tako. Sada se konačno otvoreno počelo govoriti o kriminalnim djelima, koja nisu nikakva novost. No, bilo je potrebno da ta djela dostignu zastrašujuće dimenzije kako bi se počelo o tome raspravljati u kontekstu unutarnje sigurnosti.

Unutarnja sigurnost nije samo pitanje obrane od terorizma. Tu su i druga polja djelovanja: desničarski i ljevičarski ekstremizam (Nacionalsocijalističko podzemlje NSU i autonomne ljevičarske skupine), socijalna žarišta (paralelna društva) i cijela paleta svakodnevnih kriminalnih djela (krađa automobila, džeparenje, pljačka kuća i stanova). Gotovo svaki građanin je na ovaj ili onaj način bio žrtva ili svjedok nekog od ovih djela. Pa ipak se zbog toga u društvu ne razvija osjećaj ogorčenosti. No to se, kako se čini, polako mijenja, ako pogledate reakcije iz vlastite okolice ili iz socijalnih mreža.

Za nepravdu se pojedinci moraju osjetno kazniti

Noćna vožnja u metrou do sada za većinu žena u njemačkim gradovima nije bila problem. To ni nakon napada u Kölnu nije problem. Ali da bi se povratilo povjerenje u policiju na polju unutarnje sigurnosti mora se pokrenuti nekoliko stvari. A prekidači za pokretanje se nalaze u rukama cijelog društva. Nepravda mora biti kažnjena. Za to ne treba pooštravati zakone, već samo primjenjivati one koji već postoje. To uključuje izgon stranih počinitelja, ako su za to ispunjeni uvjeti. To nema veza s mržnjom prema strancima, nego je samo pitanje pravne države. Osuđeni počinitelji s njemačkom putovnicom završit će u njemačkom zatvoru. To je jednostavno - barem teoretski.

Kazne su važan segment unutarnje sigurnosti. One posreduju osjećaj da kriminal bilo koje vrste neće biti toleriran. Problem je samo u tome što su kvote razjašnjenih slučajeva niske. Kod nekih kaznenih djela ravno nuli. Ako vam ukradu bicikl, izgledi da ćete ga ikada ponovno pronaći ravne su nuli. Tjelesni napadi se češće razriješe, ali duševna bol ne prolazi. Što se više događaju napadi i što se češće o tome izvještava pojačava se osjećaj opće nesigurnosti, čak i kod onih koji uopće nisu konkretno pogođeni.