Oprostite, odakle ste Vi?

Tekstovi Laure Marchig, u njemačkom prijevodu, predstavljeni su uz glazbu na Lajpciškom sajmu knjiga. No, prevoditelj nije bio Hrvat, već Talijanski kulturni institut u Berlinu. Marchig je, naime, pripadnica talijanske manjine u Hrvatskoj. "Naravno da pišem na talijanskom jeziku, izražavam se na svom jeziku", kaže ona izražavajući zadovoljstvo zbog činjenice da je na Lajpciški sajam knjiga pozvana kao hrvatska autorica. Za nju, kaže, nije presudno na kojem jeziku piše, već odakle dolazi. Kao spisateljica našla je vlastiti jezik - jezik poezije. "Kada je poezija u pitanju ne govorim o nacijama, već govorim o sebi. Za mene je poezija uvijek nešto što iznutra ide vani", priča Laura Marchig.

Njemačka autorica s hrvatskim imenom

Osobne teme, pogled iznutra, mogu se naći i u radovima Marice Bodrožić. Ona je rođena u Hrvatskoj i s devet godina je došla u Njemačku. U svojim knjigama piše, između ostalog, o svom djetinjstvu u Hrvatskoj, ali - na njemačkom. Njezine knjige su se počele objavljivati i na hrvatskom - u prijevodu koji je napravio netko drugi. "Ne mogu pisati na hrvatskom, nedostaje mi iskustvo", kaže Marica Bodrožić i objašnjava: "S devet godina možda znaš kako se zove nekoliko stabala, ali to nije dovoljno za književno stvaralaštvo". A s obzirom da piše na njemačkom, Marica Bodrožić sebe smatra njemačkom autoricom, jer kako kaže: bez njemačkog jezika ne bi bilo ni njezine književnosti. I u intervjuima radije govori njemački. "Ja sam njemačka autorica sa slavenskim imenom, na to će se njemačka publika morati polako naviknuti. Sada već u Njemačkoj ima puno autora iz drugih zemalja koji pišu na njemačkom".

No, Marica Bodrožić u stalnom je i intenzivnom kontaktu s materinjim jezikom. Ona čita hrvatsku književnost u originalu i prevodi je na njemački. Njezin prevoditeljski prvijenac je roman "Elijahova stolica" Igora Štiksa. Vrlo rado bi, kaže, prevodila Delimira Rešickog i Mirka Kovača jer njihov stil smatra sličnim njezinom.

"Svaki pisac ima svoj jezik"

Bora Ćosić je, pak, slučaj za sebe. Rođen u Hrvatskoj, dugo godina je živio u Srbiji, a sebe najradije naziva "berlinskim piscem". Kada kaže da piše na "srpskohrvatskom" onda je to kod njega stvarni, živi jezik, a ne politički korektna administrativna konstrukcija. Jer iako govori srpski, ima puno hrvatskih riječi koje upotrebljava jer su mu lijepe i jer smatra da čine njegov jezik bogatijim. "Znate što, jezici moraju biti osobni. Svaki pisac ima svoj jezik, svi pisci nekog jezika su različiti jer svatko ima svoj stil. Već je stil jedna vrst posebnog jezika. Mislim da u jednoj književnosti koja ima i Srbe i Hrvate i druge, a pišu na jezicima koji su bliski, to se uvijek može tiskati u originalu. Moje knjige izlaze u Hrvatskoj bez prijevoda, knjige Slavenke Drakulić izlaze u Beogradu bez prijevoda, jer se mogu čitati. Jedini je problem što neki ne znaju latinicu i neki ne znaju ćirilicu", zaključuje Bora Ćosić.