Oslobađanje hrvatskih generala: "Netko nije u pravu"

Između kazne zatvora od 24 godine, izrečene prvom i 18 godina drugom generalu i oslobađajuće presude nakon žalbe, zjapi ogromna provalija. I jedna i druga presuda kao da su donesene po principu "sve ili ništa". Teško je shvatiti da na istom sudu tri suca Pretresnog vijeća jednoglasno proglase dvojicu generala krivim i osudila ih na 24 i 18 godina zatvora i obrazlože to na tisuća stranica presude. A onda petočlano žalbeno vijeće poništi sve to i osuđene pusti kući. Pri tome suci drugostepenog, žalbenog, vijeća nisu bile jedinstvene, nego je presuda donesena većinom glasova - 3:2.

Kako odlučuju suci?

Po jednostavnoj računici izlazi da ukupno pet sudaca Haškog tribunala smatra da su Gotovina i Markač krivi, a samo trojica da nisu. A jednostavna logika nameće pitanje, da li je tu sve u redu. Ne radi se tek o godini ili dvije, nego decenijske kazne. Prva i druga presuda zasnivaju se na dijametralno suprotnim viđenjima ratnih događaja u Hrvatskoj u ljeto 1995. i uloge dvojice generala u njima. Da li se može razumjeti tolika razlika? Svih osam sudaca su članovi istog suda, postupak je vođen po Pravilniku o postupku i dokazima, kojeg su podjednako dužni pridržavati se svi suci, a ipak je jedno vijeće poništilo odluku drugog.

Za 19 godina postojanja Haškog tribunala ovako neočekivan preokret dogodio se još samo 2004., kad je kazna od 45 godina zatvora, izrečena generalu HVO Tihomiru Blaškiću, osuđenom između ostalog za pokolj u selu Ahmići, smanjena na devet godina. To je praktično bilo ravno oslobađajućoj presudi, jer je osuđeni iz pritvora Tribunala, u kojem je proveo devet godina, izišao četiri dana nakon što je izrečena žalbena presuda. I vratio se kući kao heroj, gotovo isto kao Gotovina i Markač.

Potpuno različito viđenje pravnih činjenica dokaznih postupaka tužbe i odbrane i potpuno suprotne odluke dva sudska vijeća nameću pitanje, da li su u Haškom tribunalu mogući utjecaji elemenata s onu stranu prava i suda. Pitanje se nameće kako zbog drastičnih kazni u prvostupanjskom postupku, tako i zbog oslobađajućih presuda žalbenog vijeća.

Odluke golemih posljedica

Provalija je očita u postupku protiv Gotovine i Markača. Netko u tom postupku nije u pravu: trojica sudaca pretresnog vijeća ili trojica žalbenog vijeća koja su glasovala za oslobađanje generala. Tko god da je bio u krivu, oni neće snositi nikakve posljedice. A posljedice i jedne i druge presude izvan Haga su ogromne: i pravosudno i povijesno i politički. Ogromne su i kada je riječ o povjerenju u sud u Haagu. Ako je prva presuda pogrešna - a jest obzirom je druga isključuje bez priziva, mora se postaviti pitanje: što su to timovi tužilaštva i obrane i sâmo pretresno vijeće, radili sedam godina od hapšenja Ante Gotovina i osam od predaje Mladena Markača? Što su ti timovi dokazali i osporili u četverogodišnjem procesu? U presudi se može pogriješiti u detaljima, recimo za godinu-dvije, ali ne bi smjelo u desetljećima.

Da li je obaranje prvostupanjske presude ispravljanje nepravde ili je motivirano nečim drugim? To ostaje pitanje koje ostavlja gorčinu. Haški tribunal nije sud za građanske parnice na kojem se prevladava formalno-pravnim argumentima (ili smicalicama) i gdje pobjeđuju vještiji i sposobniji branitelji ili tužitelji. Haški sud je, uz kažnjavanje krivaca za ratne zločine u ratovima u bivšoj Jugoslaviji krajem 20. stoljeća, imao i druge uloge: pravno utvrđivanja činjenica o onome što se zbivalo u tim ratovima i doprinos pomirenju naroda.

Netko slavi, netko se žali

Na suđenju dvojici generala, ni prva niti konačna presuda nisu doprinijele pomirenju naroda. Naprotiv: one su potakle niske strasti kakve postoje u svakom narodu. Izrečene kazne od 24 i 18 godina zatvora za Gotovinu i Markača raspalile su u proljeće prošle godine Srbiju, čiji su najviši politički i duhovni predstavnici izjavili da je presuda "bez sumnje opravdana" jer su osuđeni "krivci za zločine nad Srbima u vrijeme i nakon operacije 'Oluja' 1995. godine". Ujesen ove, 2012. godine oslobađajuća presuda za Hrvatsku je značila trijumf ravan onom koji se pokazuje slavljenjem godišnjica "Oluje". Oslobađajuća presuda je i doprinos stvaranju mita od te operacije i njenog glavnog zapovjednika. Na drugoj strani, presuda gaji mit o tome kako je "cijeli svijet protiv Srba" i ojačava pozicije konzervativnih i nacionalističkih političkih snaga i stranaka u toj zemlji.

Oslobađanje bivših hrvatskih generala ima izvjesnih posljedica i na dugogodišnje dopisnike sa suda u Haagu. Obeshrabruje već i sama pomisao i sumnja kako se o konačnim presudama može odlučivati i izvan zgrade suda. Ima li uopće onda smisla izvještavanje iz Haga? Čemu pisati o detaljima dokaznih postupaka tužbe i obrane, svjedočenjima, istragama i dokumentima koji trebaju biti načelno povezani s istinom i ishodom postupka, kad ti elementi mogu ostati bez ikakve povezanosti s presudom?

Haški tribunal je već donio nekoliko oslobađajućih presuda i sve su one na dopisnike ostavile opor, gorak okus: kad su donesene po principu "sve ili ništa" na jednoj strani su uzrokovale euforiju i likovanje, na drugoj indignaciju i nepovjerenje. A da li je tim presudama zaista ostvarena pravda, čini se da je bilo pitanje koje je bilo najmanje važno.