Osobni bankrot u Njemačkoj - osobna tragedija

Hannelore* ne želi biti prepoznata, već i samo zbog svoje djece. Jer siromaštvo je u društvu u kojem živi sramota, pogotovo ako se u njega padne iz blagostanja. A to se može dogoditi lakše nego što čovjek misli.

Hannelore nije imala pojma tko joj može zvoniti na vrata u rano prijepodne toga dana kada se njezin život okrenuo naglavačke. Djecu je tek bila poslala u školu i spremala se u kupovinu. Srce joj je stalo kad je vidjela dva policajca na ulaznim vratima. Muž joj je bio na poslovnom putu, trebao se vratiti tek navečer.

"Žao nam je, gospođo..." - čim su policajci započeli rečenicu, njoj je sve bilo jasno. Toga jutra je, saznala je, njezin suprug u hotelu pretrpio srčani udar. Bilo mu je samo 37 godina, ali liječnici se više tome ne čude. Infarkt, moždani udar... Ono što je prije pogađalo starije, u današnjem tempu, stresu i životnoj neizvjesnosti pogađa već i tinejđere.

Idila izgrađena na dva kredita

Mladom bračnom paru je do tada, naizgled, išlo odlično. Muž je bio menadžer u jednom obiteljskom poduzeću srednje veličine i gazda je polagao velike nade u njega. Nije štedio ni s premijama za dobro sklopljene poslove jer je znao da mladi ljudi s dvoje djece imaju velike troškove. Iako ne potječu iz osobito imućnih obitelji, radio je samo on: upoznali su se kao studenti i kako to često biva, ona je ostala trudna i prekinula studij kemije.

Ali već su bili počeli stvarati mali imutak: nakon što su kupili i uredili kućicu u predgrađu Kölna, u Španjolskoj gdje su ljetovali su gotovo iz vica išli pogledati jednu kućicu koju je nudio tamošnji posrednik. Kuću je trebalo malo urediti, ali je bila na prekrasnom mjestu. Cijena je bila dobra jer je u Španjolskoj još bila kriza i Hannelorin muž je odmah počeo kovati planove kako u Njemačkoj podignuti još jedan kredit. Hannelore nije baš bila sigurna mogu li si to priuštiti, ali ju je suprug uvjeravao: kad kriza prođe, njihova nekretnina će vrijediti nekoliko puta više. Mogu oni to, bez obzira što imaju samo dvoje djece i samo njegove prihode. On je ekonomist, mislila je, valjda zna što radi.

Udarac za udarcem

Ali kada je ostala sama, Hannelore je shvatila koliko je zapravo nemoćna. Već shrvana gubitkom muža, Hannelore je morala iskusiti i onu staru istinu: dok vam dobro ide, imate i puno prijatelja. Ali kad se nađete u nevolji, često ih treba tražiti svijećom. Prvi koji ju je razočarao je bio obiteljski odvjetnik, inače mužev prijatelj iz djetinjstva. Nebrojeno puta su bili zajedno i on se sam ponudio da će odvjetnički ured u kojem radi, preko tamošnjih partnera, srediti posao s kućom u Španjolskoj. Oko nje se vodila parnica jer je jedan susjed tvrdio kako je prethodni vlasnik pomaknuo granicu imanja. Ništa dramatično, sve će se moći riješiti nagodbom, tvrdio je prijatelj odvjetnik.

Ali samo par mjeseci nakon sprovoda Hannelore je dobila pismo od odvjetničkog ureda u kojoj joj je priopćeno kako oni jesu zastupali njezinog muža, ali da više neće zastupati i nju. Ured ju je, doduše, zatupao još u ostavinskoj raspravi, ali je pismom sada okončao suradnju. Parnica u Španjolskoj još nije završena, podsjetili su je, ali je uputili da će, na žalost, morati naći drugog pravnog predstavnika. Bio je priložen i račun za dotadašnje usluge primjeren imutku kojim su se bavili: gotovo 14.000 eura.

Prije svega zaštititi djecu

Hannelore je mislila kako je možda sama kriva: u razgovoru s "prijateljem" odvjetnikom u posljednje vrijeme nije bilo mnogo srdačnosti. Kad joj je priopćio saučešće, maltene joj je u istom dahu savjetovao više stvari koje su se njoj činile kao svojevrsna izdaja uspomene na njezinog muža. Na primjer, da razmisli o tužbi protiv njegovog poslodavca, jer bi se smrt Hannelorinog supruga mogla protumačiti kao smrt na radnom mjestu. Savjetovao joj je i neka ne prihvati nasljedstvo jer su to zapravo većinom dugovi. U tom slučaju bi nasljednici postala njihova malodobna djeca, a tu bi se, savjetovao ju je, moglo nešto "smutiti" prema banci. Hannelore je posumnjala da odvjetnik želi samo jeftino doći do njihove nesretne kuće u Španjolskoj.

Jer kako bi mogla dozvoliti da njezina djeca naslijede dugove? Ne, ona ih mora zaštititi, iako sama nema nikakvih prihoda. I zapravo nema ništa: kuća u Kölnu je pod dvostrukom hipotekom, kuću u Španjolskoj ne može prodati dok parnica ne završi, a i na računu u banci je već odavno dospjela u debeli minus. Trebalo je platiti pogreb, a treba plaćati i račune svaki mjesec. Sva ušteđevina je već davno bila presahnula.

Provalija sa sedam milijuna dužničkih duša

Tako je Hannelore iz blagostanja pala u istu onu provaliju u kojoj je gotovo sedam milijuna prezaduženih građana Njemačke (podatak iz 2018.) koji nisu u stanju uredno pokrivati svoje troškove. Naravno, mnogo je više onih koji nikad nisu niti sanjali o kući u Španjolskoj nego su ih troškovi jednostavno zatrpali i gurnuli u dugove. Među njima je zastrašujući broj mladih: gotovo svaki sedmi mladić ili djevojka u Njemačkoj, kako je pisao Der Spiegel ovog ožujka, je prezadužen.

Daleko na prvom mjestu je uzrok dužničkog ropstva ove "klijentele" nesretni mobitel: posvuda se vide reklame koje nude najnoviji model za samo par eura. Tko bi čitao i onaj sitni tekst koji otkriva kolika je mjesečna rata? Treba samo potpisati ugovor i odmah ćete prijatelje zadiviti novom igračkom.

I uopće, taj potpis: punoljetnošću on postaje čarobni štapić. Štapić koji donosi kreditnu karticu. Dovoljno je utipkati njezin broj u virtualnoj internetskoj trgovini i već poštar stiže sa stvarnom odjećom, tehničkim uređajem... Naravno, treba tu i tamo platiti pivo ili dva kad se izađe navečer s prijateljima, pojesti hamburger... A "starci" traže i da se konačno počne sudjelovati u troškovima kućanstva.

Svima njima se čini da i kod prezaduženosti ima izlaza. Novi čarobni štapić se zove "osobni bankrot" - službeni termin je "potrošačka nelikvidnost" - koji bi sve dugove nakon pet godina trebao "vratiti na nulu". Kod mladih se na prvi pogled ne čini da su to velike svote, ali je za njih i tih u prosjeku oko 8.000 eura zapravo nedostižan imutak. Nedostižnim se čini i dug nelikvidnim odraslim osobama koji je u prosjeku oko 32.000 eura.

"Normalan" život nakon bankrota?

Takav "bankrot" u Njemačkoj postoji jedva 12-ak godina i već se pokazalo kako nije lako ni zatražiti odgovarajući postupak kod nadležnog suda, a kamoli se vratiti u "normalan" život. Mukotrpnih pet godina je za mlade čitava vječnost koju teško mogu nadoknaditi.

Ne samo da dužnik/-ica mora predstaviti realističan plan kako će otplaćivati svoje dugove nego sud odluči o maksimalnom iznosu koji mu smije ostati na raspolaganju, a to je maksimalno nešto malo više od tisuću eura mjesečno. Od toga treba platiti sve: i stan i račune i sve što treba -  u Njemačkoj to nipošto nije mnogo.

A s odlukama suda se u Njemačkoj nije za šaliti. Vaša financijska privatnost više ne postoji. Ako pokosite travu susjedu i on vam "na ruku" plati 20 eura, možete imati problema. Ako se na vašem računu vidi da ste nešto kupili što si zapravo ne možete priuštiti, možete imati vrlo ozbiljnih problema. Odmor i putovanja - to više praktički uopće ne dolazi u obzir. Treba samo raditi i otplaćivati dug.

Baš u Kölnu je svojedobno izazvalo pažnju medija kad su nadležni službenici zaplijenili i psa prezadužene obitelji, jednog francuskog buldoga, i prodali ga preko eBaya. Usprkos zgražanju javnosti, sud je odlučio da je i to dozvoljeno kako bi se vratili dugovi. Tek nakon tri godine, ako sucu dokažete da iskreno želite vratiti nagomilane dugove, on može odlučiti nešto ublažiti taj režim i uopće razgovarati o tome da se dugovi "izbrišu".

I stručnjaci smatraju da je njemački propis preoštar, a praksa je pokazala da je to vrlo neugodan postupak. Političari se hvale kako je pad broja slučajeva privatnog bankrota u Njemačkoj posljedica povoljne konjunkture, ali je to dobrim dijelom i zasluga velike muke kroz koju oni koji ga proglase prolaze. Vrhunac je bio godine 2010. kad je bilo gotovo 140.000 takvih slučajeva, prošle godine ih je bilo još samo oko 89.000.

Provalija bez dna

Hannelore je bila spremna i na takvu kalvariju jer nije vidjela drugog načina kako bi zaustavila rijeku računa i opomena banke. 24 sata na dan joj više nije bilo dovoljno da se brine za djecu, da pokuša riješiti svu tu "imovinu" koju navodno posjeduje, da traži manji stan i nekakav posao. Ne čudi i da je počela patiti od depresije. Ali je zapela već na prvom koraku: da bi počeo postupak takvog privatnog "bankrota" sudu treba predočiti pismeni dokaz da se pokušalo nagoditi s vjerovnicima, ali se u tome nije uspjelo. S bankom je već pokušala razgovarati, ali nije znala niti gdje bi zaradila novac i za nešto nižu ratu koju su joj ponudili. Neke vjerovnike imala snage ni nazvati - i onaj račun odvjetničkog ureda još uvijek stoji na njezinom stolu.

Tako ju je već službenik suda savjetovao neka prvo potraži stručnu pomoć i tek onda razmisli o postupku insolventnosti. Na sreću - ili na žalost jer je to gorko potrebno, čitav niz njemačkih udruga i humanitarnih organizacija ima i takvu uslugu, ne samo udruge potrošača nego i crkvene organizacije poput Caritasa. Hannelore je odmah krenula na razgovor, ali ju je tamo dočekalo iznenađenje.

Nakon pregledali sve papire, odmah su joj rekli: prste dalje od postupka potrošačke insolventnosti, to nije za vas. Previše je ograničenja koja vam se tako nameću, nije to kod vas baš tako crno. Hannelore je to teško mogla vjerovati: njoj se čitava budućnost činila i crnja od crnog.

Njezin slučaj je zapravo iznimka. Ne po tome što joj se i kako joj se dogodila nevolja. Smrt, bolest ili razvod su jedan od najčešćih razloga prezaduženosti. Nego zato jer je razmjerno brzo uzela stvari u svoje ruke.

Zamka zvana "sve će se nekako srediti"

Najčešće - i najgore - jest kad se misli kako će se "sve to nekako srediti" i onda dugovi narastu do neslućenih razmjera kad je za sve prekasno i kada počnu pljuštati ovrhe. To je golemi problem među manje obrazovanim dužnicima. Njih ne muči samo frustracija tipa "zašto ja ne bih mogao imati dobar auto, veliki televizor ili novi mobitel" nego je tu i sasvim konkretni strah od suočavanja s načinom života koji je iznad vlastitih mogućnosti, a tu su onda i socijalni strahovi i nepovjerenje prema "ljudima s kravatama", službenicima vjerovnika, banke ili suda.

Drugi, vrlo česti razlog prezaduženosti je i u Njemačkoj - kao kod Hannelore - kupnja nekretnine na kredit. I tu, za razliku od mlade udovice, opet mnogi misle kako će se to sve nekako srediti "samo od sebe" bez obzira što ne mogu otplaćivati rate. Gorka je činjenica da i banke prvo gledaju svoj interes: nije osobito teško u banci ishoditi reprogramiranje duga. Tako su i Hannelore brzo ponudili manju ratu, ali i mnogo dužu otplatu s manjom otplatom glavnice. Drugim riječima, plaća se samo kamata - a dug se zapravo ne smanjuje.  U pravilu je tu i klauzula penala koje morate platiti ako se prije vremena želite "izvući" iz omče: banka radije ima dužnika koji će plaćati kredit s kamatama nego još "mrtvog" novca u blagajni.

Svjetlo na kraju tunela

Za epilog priče o Hannelore je još prerano, smrt muža se dogodila tek prošlog proljeća. Ali se nazire kraj njezinim nevoljama: jer jedno je kad s bankom razgovara mlada i očajna udovica, a drugo kad to čini savjetnik za prezaduženost premazan svim bankarskim mastima. Sporazumjeli su se tako da će kućica u Kölnu biti prodana, a krediti prijevremeno okončani.

Isplatilo se i ne tužiti poslodavca preminulog supruga: upravo on ju je zaposlio, doduše sa završenom maturom tek na mjestu stručne tajnice uz ne osobito visoku plaću. Ali žmiri na oba oka kad Hannelore mora na fakultet, jer ona je odlučila završiti studij koji je nekada započela.

Pravnica savjetničkog ureda za prezadužene je razgovarala i s odvjetničkim uredom njihovog nekadašnjeg "prijatelja", ali sa starijim partnerom ureda. Pritom je uzgred spomenula i temu etike struke i eventualnu žalbu Odvjetničkoj komori, ali su se brzo sporazumjeli da stvar neće morati ići tako daleko. Šef je obećao završiti postupak oko kuće u Španjolskoj i dati je na prodaju uz uobičajenu proviziju za prodaju nekretnina. Tek onda će se vidjeti što će biti s onim "paprenim" računom od 14.000 eura.

Nakon što je prolila rijeke suza i potrošila nebrojeno kutija maramica Hannelore je sad odlučna prihvatiti se izazova koji je još čekaju. Kaže kako su joj zapravo najviše pomogla njezina djeca. Prvo je mislila kako će ih stalno morati tješiti zbog dvostrukog gubitka: gubitka oca i gubitka života kakav su vodili. Naravno, prvih tjedana je i bilo tako: starijoj kćeri je tek 14, mlađem sinu 10 godina i pucala je od boli, bijesa i nemoći kad bi ujutro vidjela kako su i njihovi jastuci mokri od suza.

Ali kaže kako su u ovom kratkom vremenu i oni postali zreliji za barem deset godina. Često su, priča, oni tješili nju i pokušali je navesti da prestane misliti o nevoljama. I o tati koji im još uvijek svima silno nedostaje. Ali sada se svi zajedno bore za novi, bolji život.

*Ime promijenjeno i poznato redakciji.