Otkud sad prosvjedi u Srbiji?

Otkud sad mladi i nezadovoljni ljudi u zemlji, koju uz puno poštovanje medijskih i svih drugih sloboda, vodi uzorni reformator Aleksandar Vučić? Organiziraju se preko društvenih mreža, nemaju lidere i vođe, zahtjevi se tek pojavljuju – misterij se bar za sada nastavlja. Vlast i režimski mediji pri tome uporno forsiraju narativ kako su to prosvjedi protiv izborne pobjede Aleksandra Vučića, ali usput nikako ne spominju da se mladi pozivaju na „Protest protiv diktature".

Iritirajući doprinos medija

Na tu vrstu „nerazumijevanja" javnosti upozorava i Zoran Gavrilović, iz Biroa za društvena istraživanja (BIRODI), koji kaže da je „riječ o buntu mladih ljudi na izborne uvjete, a ne na izborne rezultate". Što se tiče upornosti i otpornosti prosvjeda, oni mogu potrajati, smatra Gavrilović, i to će umnogome zavisiti od ponašanja medija bliskih vlastima. „Oni mogu svojim iritirajućim i pretorijanskim odnosom prema organizatorima prosvjeda izazvati da oni postanu još intenzivniji i ustrajniji."

Što se vlasti tiče, razumljivo je da one pokušavaju prosvjede predstaviti kao bunt protiv izborne pobjede Aleksandra Vučića, ističe za DW novinar Teofil Pančić. „Ako to pokušamo suziti, to je u krajnjem prosvjed protiv krajnje neravnopravnih uvjeta za izbore, o čemu su svi morali malo više misliti na vrijeme. Zato se bojim da sada, nakon što su svi sudjelovali na izborima, i tako legitimirali te krajnje neravnopravne uvjete, da je sada za ovu vrstu prosvjeda možda i kasno. Zato se i bojim da li oni mogu donijeti neki politički rezultat."

Sendvičari traže vođu

Vlast i režimske medije posebno muči to što se ne znaju organizatori prosvjeda, vjerojatno frustrirani što organizatore prosvjeda ne mogu staviti na naslovnice režimskih tabloida. U Srbiji je, inače, pravilo da ukoliko javno kažete koju protiv vlasti sutradan osvanete na tabloidnim naslovnicama, zajedno s vašim osobnim detaljima, uključujući tu podatke iz zdravstvenih kartona, izvode iz dosjea tajnih službi, a neće vam biti lako ni ako imate neki egzotični hobi - za neke tabloide ste sumnjivi i ako imate psa kojeg svakodnevno izvodite u šetnju.

„Očito je da neki mediji i neki ljudi imaju tu sendvičarsku racionalizaciju da je uvijek potreban vođa koji će povesti, i neki novac koji će motivirati ljude", kaže Zoran Gavrilović. To je, po njegovom mišljenju, zamjena teza: „Jer mi ćemo sada pričati o prosvjedima, a ne o kršenju zakona REM (Regulatornog tijela za elektronske medije, op. ur.), o tome što Agencija za borbu protiv korupcije nije osigurala dovoljno sredstava za monitoring kampanje, nećemo pričati kako je izvještavao Pink ili zašto nismo imati debate na RTS-u, ali ćemo pričati o prosvjedu."

Teofil Pančić smatra da je taj nedostatak liderstva prosvjeda njegova vrlina, ali istovremeno i njegov limit. „Prosto se stoga sve to pretvara u jednu vrstu spontanog i u tom smislu simpatičnog – ali i prosvjeda koji, isto tako kao što se brzo razgorio, može se brzo i ugasiti."

Limit strpljivosti vlasti

Tu se sada, naravno, postavlja pitanje i limita strpljivosti vlasti, i koliko dugo vlasti mogu tolerirati svakodnevne prosvjede na ulicama srpskih gradova. Trenutna taktika srpskih vlasti jest da se prosvjedi ne sprječavaju, a nazočnost policije je diskretna. Nije zgoreg napomenuti da će se prosvjedima tijekom vikenda pridružiti i članovi vojnog i policijskog sindikata.

Zoran Gavrilović ocjenjuje kako vlasti nemaju nikakvog razloga da reagiraju: „Vučić je prosto legitimirao svoju poziciju i nema razloga da situaciju zaoštrava. Ono čega se pribojavam jesu ljudi oko vlasti, a tu mislim i na neke medije, koji prosto svojim izvještavanjem radikaliziraju situaciju."

Sve dok je ovako mirno i dok prosvjedi ozbiljnije ne ugrožavaju vlast, mislim da će se Aleksandar Vučić ponašati ovako tobože benevolentno, smatra Teofil Pančić. „I on to može tolerirati maltene neograničeno dugo. Neka oštrija reakcija bi mogla uslijediti samo ako dođe do nekog nasilja, ali ne vjerujem da će do toga doći. To mogu izazvati samo neki provokatori koje će sama vlast ubaciti."

Formulirani konkretni zahtjevi

Nakon pomalo kaotičnog početka prosvjeda, studenti su uspjeli formulirati i neke konkretne zahtjeve upućene vlastima. Prosvjedi će trajati dok se ne smijene članovi RIK-a (Republičke izborne komisije,op. ur.), članovi REM-a, razriješi predsjednik srpske skupštine Maja Gojković, smijene direktor i urednik Informativnog programa RTS-a, kao i da se srede birački popisi. „Te zahtjeve bih i sam potpisao", napominje Teofil Pančić. „Meni je malo bila neka vrsta deja vu zahtjev oko RTS-a, kao da se od 9. ožujka 1991. vrtimo oko istih zahtjeva. Sada je samo pitanje postoji li ta građanska sila koja bi dovela do toga da se ti zahtjevi ispune."

Mladi ljudi na ulicama Srbije svakako su privukli pozornost i zapadnih političara, koji su inače već čestitali izbornu pobjedu premijeru Vučiću, i odakle mu i stiže, reklo bi se, bezrezervna podrška. Koliko sada ukazivanje na autokraciju u Srbiju može utjecati na njihovu percepciju srpskih vlasti i hoće li se tu nešto promijeniti? „Ne vjerujem da ovi prosvjedi imaju tu vrstu dometa, i da mijenjaju tako strateške stvari kao što je odnos Zapada prema ovoj vlasti", ocjenjuje Pančić. „Ali, naravno, rado ću se ugodno iznenaditi ako bude drugačije."

Iako mnogi smatraju da Aleksandar Vučić može u miru čekati da prosvjedi splasnu, činjenica je da on nema mnogo dobrih poteza kao reakciju na studentski bunt. Osim što nema preveliku podršku u vojsci i policiji, premijer Srbije zna da bi svaka upotreba sile i nasilno razbijanje demonstracija, definitivno zapečatilo njegov imidž diktatora. S druge strane, za nekoga poput Vučića prosto je nemoguće da mirno promatra svakodnevne prosvjede tisuća mladih ljudi širom Srbije. Jedan od mogućih poteza moglo bi biti i brzo raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora, u pokušaju da se mladi tako sklone s ulice, ali da se istovremeno zadrže svi ovi neravnopravni izborni uvjeti. A kako je upravo to mlade izvelo na ulice, moglo bi se reći da bi u tom trenutku borba možda tek počela.