Otvoreno govoriti o traumi

„To što se dogodilo, osobno nas je jako potreslo“, kaže o terorističkim napadima u Parizu jedan francuski glumac koji živi u blizini koncertne dvorane Bataclan. „Teroristi su nas pogodili izravno u srce, u naš život. Svatko od nas mogao je biti ubijen.“

Mnogi Francuzi se, nakon napada, osjećaju prepušteni sami sebi. Jedan 23-godišnjak, koji je preživio masakr u koncertnoj dvorani, rekao je novinarima: „Ne možete ni zamisliti koliko se nemoćno čovjek osjeća u tom trenutku. Da sam imao oružje, uzvratio bih. Ne bih sjedio i čekao da me ubiju.“

Drugi Parižanin je neposredno pred napad napustio jedan od kafića koji su bili na meti napadača. „To su mjesta, na koja često dolazim, a sada sam došao položiti cvijeće. To je zastrašujuće.“

Trauma i ako čovjek nije izravno pogođen

Izraelac Gal živi u Parizu, ali u trenutku napada nije bio u francuskoj metropoli. „Prestrašen sam. Kao Izraelac dobro znam da takve katastrofe mogu biti velika trauma za ljude, čak i ako nisu izravno pogođeni“, kaže on za DW.

To potvrđuje i psiholog Jan Kizilhan. „Taj fenomen zove se sekundarna trauma. Kada netko nekome ispriča o nekom negativnom događaju, to ga može traumatizirati, neovisno o tomu što nitko od njegovih bližnjih nije stradao“, objašnjava stručnjak za traume Kizilhan s Dualne visoke škole Villingen-Schwenningen u Baden-Württembergu.

„Čak i kada nešto vidite na televiziji, moguće je da ćete razviti strahove koji mogu dosegnuti patološke razmjere. Iz toga mogu nastati društveni problemi, na primjer strah da odete na posao, a mogu se razviti i poteškoće u komunikaciji ili konflikti u odnosima s ljudima.“

Kako se odnositi prema nacionalnoj traumi, kao što su teroristički napadi? „S obzirom da teroristički napad ima kolektivni cilj, suočavanje s njim trebalo bi se odvijati kolektivno, na razini društva“, smatra psiholog Kizilhan. Kada demokratska, zapadna društva postanu meta, najbolji način da se oduprete osjećaju ugroženosti i prijetnje jest da to stanje zajednički prebrodite.

„Ne suzbijati osjećaje“

Važno je iskazati solidarnost i otvoreno govoriti o traumi. „Najprije nam mora biti jasno da ta vrsta terora postoji. Potom moramo istaknuti da muslimani nisu teroristi, već da iza tih napada stoji organizacija koja sebe naziva 'Islamskom državom'.“

Kizilhan, koji ima iskustva s ljudima iz zemalja poput Iraka, Izraela ili s palestinskih područja, savjetuje ljudima da otvoreno govore o svojim traumama. Oni bi trebali biti dio društvenog diskursa. Ne pomaže ako se te teme izbjegavaju. One su relevantne i na političkoj razini – za vlade i ministarstva. Ako strahove i brige zadržavate za sebe i napravite od toga tabu, to nije od pomoći, loše je za psihičko zdravlje i ne pomaže društvu u procesu ozdravljenja.“

Izraelac Gal kaže da su on i njegovi prijatelji stalno i iskreno razmjenjivali svoja razmišljanja o događajima u Parizu. „Upravo zato što nisam iz Pariza osjećam potrebu da ljudima objasnim da to nije samo francuski problem. Ljudi u cijelom svijetu moraju znati kako da se odnose prema takvim traumama.“

Povratak u normalnost

Političke teme ne bi trebale biti samo predmet razgovora odraslih ljudi. Psiholog Kizilhan smatra da bi o tome trebalo razgovarati i s djecom. „Mediji, škole i sveučilišta moraju biti spremni na novu situaciju na području međunarodnog terorizma.“

Pored toga, građani moraju znati što je trauma, kako se ona identificira i kako se prema njoj ophodi. Široko rasprostranjeno mišljenje da su djeca premala da bi shvatila što znači jedan teroristički napad, nije primjereno. „Djeca su vrlo pametna i točno znaju što se događa. Ako se s njima ne razgovara, onda mogu dobiti pogrešne informacije ili, što je najgore, nikakve – a to može izazvati nekontrolirane strahove. Naravno da bi takve razgovore trebalo voditi na način koji je za djecu razumljiv.“

Najvažnije nakon takvog napada jest vratiti se u normalnost. „Potrebno je da izlazimo, da se zabavljamo, da budemo sretni i da nastavimo raditi sve ono što smo radili i prije napada. To važi i za djecu i za odrasle. Ali ljudima najprije moramo pružiti opće informacije o traumi i njezinim psihološkim posljedicama. Potom im moramo pomoći da s tim izađu na kraj. Jer ako ne budemo u stanju nastaviti voditi normalan život, teroristi će biti pobjednici. A to je na kraju krajeva ono što oni i žele, zar ne?“