Pametni telefoni koji još i pričaju
7. ožujka 2013Za slijepe osobe su pametni telefoni s monitorom na dodir dugo vremena predstavljali nemoguću misiju. Ali u proteklih nekoliko godina su tehnologije prepoznavanja govora omogućile korištenje tih mobilnih telefona bez prepreka. Time su pametni mobilni telefoni u međuvremenu postali toliko uobičajeni u svakodnevici slijepaca, kao i kod korisnika koji nisu slijepi. Ipak, mnogih aplikacija, koje bi posebno pomogle slijepim i slabovidnim osobama, još uvijek nema. Stoga su informatičari razvili jedan softver koji bi trebao znatno olakšati svakodnevicu slijepaca koji posjeduju pametne telefone.
Od bezgotovinskog plaćanja do korisnih informacija za slijepe
Izumitelj toga softvera, koji je dao glas elektronskim čipovima je Erich Thurner. On je i sam slijep. Tek jedan posto vida mu je još preostalo. Želi nam demonstrirati kako funkcionira njegov softver. U nekadašnjoj berlinskoj zračnoj luci Tempelhofu posjećuje jednu povijesnu izložbu i stoji pred info-tablom, koja je puna tekstova i slika. Ali to mu kao slijepcu ništa ne znači. Međutim jedan maleni čip, takozvani transponder, koji je ugrađen u info-tablu, omogućuje mu da čuje informacije.
S jednostavnom radiotehnikom se Thurnerov smartphone tako pretvara u vodiča u muzeju. Bežična, bez-kontaktna tehnologija kratkog dometa ili skraćeno NFC (Near-Field-Communication) se zove ta senzorska tehnologija, koja je u biti izumljena kako bi se omogućilo bezgotovinsko plaćanje pomoću pametnih telefona. U međuvremenu je i programerima omogućen slobodan pristup NFC-tehnologiji. Ti programeri, međutim, imaju i sasvim druge ideje kako koristiti tu tehnologiju, pojašnjava Erich Thurner. "NFC-čipovi mogu veoma brzo dati odgovore na upite: senzor prima signal i zatim preko NFC-transpondera šalje informacije nazad u mobitel. To meni kao slijepoj osobi pomaže da dobijem informacije."
Transponder pritom funkcionira jednostavno poput bar-koda na, primjerice, pakiranju tjestenine. Kao što se taj bar-kod učitava na blagajni u supermarketu i pritom izbacuje cijenu proizvoda, isto tako reagira i mobilni telefon na te male čipove. Kad telefon prepozna čip, daje informaciju koju je pohranio NFC-transponder.
Hlače i košulje postaju odjeća koja govori
Na taj način to funkcionira i primjerice kod lijekova. Thurner predstavlja primjer, učitavajući pomoću svoga smartphonea informacije s pakiranja jednoga lijeka, pri čemu ženski kompjutorski glas govori: "Aspirin, doziranje: 3 puta dnevno, rok trajanja: ožujak 2015." Takvi transponderi se mogu nalaziti u debitnim karticama, naljepnicama ili maloj dugmadi. Time su uporabljivi i kao pomoć u kućanskim poslovima te u ormaru omogućuju da hlače ili košulje postanu takoreći odjeća koja govori. "Farmerice, plave, lagano blijede", oglašava se ponovno ženski kompjutorski glas iz Thurnerovog smartphonea. NFC-čipovi taj glas dobivaju pomoću softvera Ericha Thurnera, koji se zove "Mindtags", a koji je zaslužan za to da se slijepim ljudima tekstovi pročitaju ili da se reproduciraju audio-datoteke.
Za Thorstena Bräuera iz udruženja "Prijatelji slijepih" (Blindenfreunde e.V.) je "Mindtags" puno više od pukog jeftinog šaptača. "Možete tako svugdje postaviti informacije - i to za mali novac. Zamislite da supermarketi imaju jedan takav čip ispred radnje, na kojemu su akcijske ponude. Tako bi kupac mogao odlučiti hoće li uopće ući unutra i jesu li ponude dobre. Ali se informacije mogu plasirati i na pojedinačnim proizvodima. To zvuči banalno za one koji vide. Ali za slijepe ljude je to od velike pomoći."
Samostalnije kretanje vani pomoću elektronskih naljepnica
Thorsten Bräuer razmišlja i o ideji da se mnoge elektronske naljepnice postave na stupovima semafora. Te naljepnice bi slijepima mogle kazati kako se zovu ulice na čijoj raskrsnici se upravo nalaze, ili mogu služiti kao putokaz. Slijepi bi se tako mogli samostalnije kretati vani, u svome okruženju.
Berlinska sociologinja Regina Franken-Wendelsdorf, koja isprobava "Mindtags" u muzeju, vidi još jednu prednost toga softvera naspram klasičnim audio-vodičima u muzejima: "Vrijednost toga je u tome što informacije možete ponijeti sa sobom. Jednog audio-vodiča i informacije koje on daje ostavljam u muzeju kad završim s posjetom. Međutim, ono što sam pohranila na svome mobitelu, mogu ponijeti sa sobom kući i tu informacije ponovno preslušati." A to zasigurno nije nimalo loša ideja kad nemamo baš puno vremena za posjet nekom muzeju.